Sofija štiti Lukoilovu rafineriju

Bačva sirove nafte stiže u crnomorsku luku. U potvrdi piše da nije ruska. Kretanje broda ne pokazuje ništa sporno. Carinska dokumentacija formalno je uredna. No ključna pitanja počinju tek nakon toga: tko je naftu prodao, tko je financirao teret, tko je osigurao brod i tko preuzima zaradu u lancu opskrbe? Kod rafinerije Neftochim Burgas, povezane s Lukoilom i presudne za bugarsko tržište goriva, Europska unija na ta pitanja još nema uvjerljiv odgovor.

Rafinerija koja je postala opskrbni sustav

Neftochim prema procjenama pokriva 80 do 90 posto bugarskog tržišta goriva, uz najveći dio zrakoplovnog goriva i strateških zaliha. Ako ta rafinerija zapne, Bugarska ne gubi samo jednog dobavljača. Gubi središnji oslonac opskrbe gorivom.

Takva ovisnost dala je Sofiji snažan pregovarački položaj. Kada je Europska unija 2022. zabranila uvoz ruske sirove nafte morskim putem, Bugarska je izborila privremeno izuzeće koje je Neftochimu omogućilo nastavak kupnje ruske nafte (EUR-Lex). To je izuzeće u međuvremenu suženo. Prema jednom izvješću iz srpnja 2026., postrojenje je sada pod državnom upravom i „više ne koristi rusku naftu” (Euronews). Ta tvrdnja, međutim, nije javno potvrđena carinskim podacima ni podacima same rafinerije.

Time se zaobilazi teži dio problema. Za izbjegavanje sankcija nije nužno da tanker pod ruskom zastavom uplovi u Burgas. Dovoljno je da stari komercijalni sustav, sastavljen od trgovaca, banaka, osiguravatelja i kupaca, nastavi raditi i zadržavati maržu.

Kako izgleda stvarno razdvajanje

Sankcije EU-a prema ruskoj nafti djeluju na dvije razine. Prva zabranjuje uvoz ruske nafte. Druga europskim tvrtkama zabranjuje prijevoz, posredovanje, financiranje ili osiguravanje ruske nafte koja se prodaje iznad dogovorene cjenovne granice (Vijeće EU-a, Vijeće EU-a). I smjernice Europske komisije naglašavaju da su vlasništvo, kontrola i poslovni odnosi sa sankcioniranim subjektom ključni za procjenu usklađenosti (Europska komisija).

Italija je pokazala kako izgleda stvarno odvajanje. Kada je Lukoilova rafinerija ISAB na Siciliji postala sankcijski problem, Rim ju je stavio pod privremenu upravu. Novi upravitelj nije promijenio samo formalnog dioničara, nego i opskrbni lanac: tko kupuje sirovu naftu, tko je financira i tko prodaje prerađene proizvode. Posao je preuzela Trafigura (Reuters, Reuters).

Je li Bugarska učinila isto? Sofija je nedavno tražila da se iz 21. paketa sankcija EU-a izuzmu osnivač Lukoila Vagit Alekperov i patrijarh Kiril, tvrdeći da bi njihovo sankcioniranje moglo poremetiti rad rafinerije (BTA, RFE/RL). Ako je postrojenje doista pod državnom kontrolom i odvojeno od ruske nafte, teško je objasniti zašto bi takvo izuzeće još bilo potrebno.

Tko plaća netransparentnost

Centar za istraživanje energije i čistog zraka procijenio je da bi puna provedba cjenovne granice od 44,1 dolara po barelu u lipnju 2026. smanjila ruske prihode od nafte za 36 posto, odnosno za oko 5 milijardi eura samo u tom mjesecu (CREA). Neftochim nije jedina slaba točka. No svaka rafinerija čiji komercijalni lanac ostaje neproziran otvara prostor da se dio prihoda vrati Moskvi.

Gube i rafinerije koje posluju u skladu s pravilima. Postrojenje koje kupuje skuplju nerusku sirovu naftu natječe se s onim koje još može koristiti jeftiniju opskrbu povezanu s Rusijom. Neprozirni bugarski proizvodi mogu poremetiti i susjedna tržišta. Rumunjska, primjerice, uvozi bugarski bitumen, dok vlastiti izvozi u Ukrajinu (Economica).

Bugarski potrošači pritom su možda najironičniji gubitnici. Sofija je tvrdila da zaštita rafinerije čuva niže cijene goriva. No Center for the Study of Democracy utvrdio je da ranije izuzeće nije znatno snizilo cijene za potrošače, dok je Lukoil u 2022. i 2023. ostvario najmanje 2,4 milijarde dolara dodatne dobiti (Direktno). Bugarima je rečeno da izuzeća štite njihove račune za gorivo. Marža je završila kod kompanije.

Litavski ministar vanjskih poslova Kestutis Budrys nova je sankcijska izuzeća nazvao „vrlo lošom tendencijom” koju guraju energetski i brodarski interesi (TV3/BNS). Njegova kritika pogađa slabost samog sustava: sankcije EU-a traže jednoglasnost, odnosno pristanak svake države članice, pa ovisnost jedne zemlje o jednoj rafineriji može oslabiti cijeli paket.

Nema javnog dokaza da Neftochim danas prerađuje zabranjenu rusku sirovu naftu. Ali dokazivanje usklađenosti traži carinske zapise na razini pojedinačnih tereta, revizije rafinerije i podatke o transfernim cijenama, a ništa od toga nije javno. Europska unija još mora pokazati da je komercijalni sustav oko jedne od najkoncentriranijih europskih rafinerija doista odvojen od mreže koja ga je izgradila.