Španjolska pred sudom zbog migranata

Španjolski Vrhovni sud, prema pisanju španjolskih medija, razmatra hoće li od Suda Europske unije zatražiti tumačenje o tome je li masovna regularizacija migranata u skladu s europskim pravom. Ako do takva zahtjeva dođe, Luxembourg bi prvi put na toj razini morao odgovoriti na pitanje koje Schengen dosad nije razriješio: može li jedna država članica prostora bez unutarnjih graničnih kontrola odobriti boravišne dozvole za više od milijun osoba bez uređenog statusa, a da se prije toga ne zna moraju li ostale schengenske države prihvatiti posljedice njihove mobilnosti.

Važna ograda: službena sudska odluka još nije objavljena na mrežnim stranicama španjolskog pravosuđa. Informacija zasad dolazi iz španjolskih medijskih izvješća prema kojima je sud otvorio pitanje može li se boravak odobriti „samo zbog činjenice nezakonitog boravka” i ostavio postupovni prostor za obraćanje Sudu Europske unije (El Mundo, El Español). Dok takva odluka ne bude objavljena, riječ je o sudskom signalu, a ne o potvrđenom pravnom sporu.

Što je Španjolska učinila i što kaže pravo EU-a

Španjolski program regularizacije, čiji je rok za prijave istekao 30. lipnja, nudio je jednogodišnju obnovljivu dozvolu boravka i rada migrantima bez uređenog statusa koji su u zemlji boravili prije 1. siječnja 2026. Vlada je očekivala oko 500.000 zahtjeva (RTÉ). Prijavilo se više od 1,2 milijuna ljudi (Euronews).

Pravo Europske unije ne zabranjuje državama članicama svaku nacionalnu regularizaciju. Direktiva o vraćanju, zajednički europski okvir za postupanje prema osobama koje nezakonito borave na teritoriju EU-a, polazi od toga da je povratak pravilo. No njezin članak 6. stavak 4. dopušta državama članicama da umjesto toga odobre boravak „iz suosjećajnih, humanitarnih ili drugih razloga” (Direktiva 2008/115/EZ o vraćanju).

Pravno je pitanje može li se ta iznimka primijeniti na širok zakonodavni program koji obuhvaća više od milijun ljudi ili ona pretpostavlja pojedinačne odluke u svakom slučaju. Prema El Confidencialu, formulacije koje se pripisuju Vrhovnom sudu upućuju na to da sud vidi mogući sukob sa zakonodavstvom EU-a.

Zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, odnosno mehanizma kojim nacionalni sudovi od Suda EU-a traže tumačenje europskog prava, ne bi sam po sebi poništio španjolsku uredbu. On bi odredio pravne granice, a takvo bi tumačenje obvezivalo sudove u svim državama članicama (članak 267. UFEU-a). Zbog toga slučaj daleko nadilazi Madrid.

Zašto Berlin i Pariz prate slučaj

Španjolska boravišna dozvola ne daje pravo na rad u Njemačkoj ili Francuskoj. No schengenska pravila nositeljima takvih dozvola omogućuju putovanje unutar prostora bez graničnih kontrola do 90 dana u razdoblju od 180 dana (Uredba (EU) 2016/399). Regularizacija, dakle, ne prenosi radnu dozvolu u drugu državu, ali mijenja pravni položaj osobe unutar zajedničkog prostora kretanja.

Njemačka to promatra kroz rizik sekundarnog kretanja: regularizirani migranti mogli bi zakonito ući na kratki boravak, ostati dulje od dopuštenoga ili tražiti neprijavljeni rad u sustavu koji je već pod pritiskom (Berliner Zeitung). Francuski ministar unutarnjih poslova Bruno Retailleau otišao je dalje, optuživši Pedra Sáncheza za „klijentelizam” i tražeći da se Španjolska pozove na odgovornost pred europskim partnerima (Le Figaro).

Španjolska vlada politiku prikazuje kao pragmatično rješenje: ljudi koji već rade u neformalnom gospodarstvu trebali bi plaćati poreze i imati pristup radnim pravima, umjesto da ostanu u sivoj zoni (Emerging Europe). Pitanje potiče li regularizacija buduće nezakonite dolaske među istraživačima ostaje stvarno sporno (Migration Policy Centre).

Pitanja na koja nitko ne odgovara

Rasprava je puna pozivanja na suverenitet, ali siromašna dokazima. Ne postoji skup podataka koji bi pokazao koliko se ljudi regulariziranih u jednoj schengenskoj državi poslije preselilo u drugu. Nijedna vlada koja kritizira Španjolsku nije predstavila financijski razrađen i izvediv plan povratka za populaciju koju Madrid sada pokušava evidentirati.

Najmanje se čuju oni o čijem se statusu odlučuje: podnositelji zahtjeva, poslodavci koji ovise o njihovu radu i lokalne uprave koje moraju obraditi golemi broj predmeta.

Ako Vrhovni sud pitanje pošalje u Luxembourg, Sud Europske unije postavit će presedan za svaku državu članicu koja se nađe pred istom dvojbom. Španjolska želi evidentirati radnike koji su već u zemlji. Druge vlade traže zajednička pravila koja bi spriječila da nacionalne odluke proizvode posljedice preko granica. Dok se ta napetost ne razriješi, schengenski prostor počiva na pretpostavci koju nikada nije do kraja pravno provjerio: da svaka država sama odlučuje kome daje boravišnu dozvolu, dok sve ostale žive s posljedicama te odluke.