Španjolska ulaganja pala unatoč milijardama EU-a

Pet godina potrošnje iz europskog plana oporavka povećalo je španjolski dohodak po stanovniku za samo 0,2 posto, dok su privatna ulaganja pala 3 posto, pokazuje završna procjena EY-a o kojoj je izvijestio El Mundo. Za program koji je trebao javnim novcem pokrenuti privatna ulaganja to je najneugodnija moguća kombinacija.

NextGenerationEU, zajednički europski instrument zaduživanja uveden nakon pandemije, počivao je na jasnoj pretpostavci: novac države i Europske unije trebao je povući za sobom privatni kapital. Španjolski podaci pokazuju suprotan smjer.

Kako je novac trebao djelovati

Mehanizam za oporavak i otpornost, glavni kanal potrošnje u sklopu NextGenerationEU-a, omogućio je Europskoj uniji zajedničko zaduživanje kako bi i države sa slabijim javnim financijama mogle ulagati bez punog tereta na vlastitim proračunima (Europska komisija). Isplate nisu bile vezane samo uz dokaz da je novac potrošen, nego uz dogovorene reforme i ispunjene projektne ciljeve (EUR-Lex). Time se pokušao izbjeći stari problem europskih fondova: novac prođe kroz gospodarstvo, ali ne promijeni njegovu sposobnost da dugoročno stvara veću vrijednost.

Logika je imala dva koraka. Kratkoročno, javna potrošnja na infrastrukturu i opremu otvara radna mjesta i narudžbe za poduzeća. Dugoročno, ti bi projekti trebali povećati produktivnost poduzeća i radnika, primjerice kroz učinkovitije energetske sustave, digitalizaciju ili jednostavnija pravila poslovanja. Dohodak po stanovniku, odnosno ukupna gospodarska proizvodnja podijeljena s brojem stanovnika, zato je važan pokazatelj: mjeri stvara li zemlja više bogatstva po osobi ili samo privremeno okreće veći iznos javne potrošnje.

Španjolskih 0,2 posto rasta upućuje na slab kratkoročni učinak. Pad privatnih ulaganja od 3 posto ozbiljniji je problem. Cijeli je model pretpostavljao da će javni novac privući privatni kapital koji inače ne bi bio uložen. U Španjolskoj se dogodilo obrnuto: više javnog novca ušlo je u sustav, a privatnog je bilo manje.

Isti obrazac kod najvećih korisnika

Italija, najveća korisnica programa, do travnja 2026. primila je 166 mlrd. eura kroz devet europskih isplata, iako je stvarna potrošnja znatno zaostajala (ACEN). Novac primljen iz Bruxellesa nije isto što i novac potrošen u zemlji, a potrošen novac nije isto što i dovršen projekt koji stvarno funkcionira. Talijansko građevinarstvo očekuje da će javni radovi ostati glavni oslonac sektora do završetka programa 2027., nakon čega slijedi pad. To je španjolski obrazac u većem gospodarstvu: privremeni rast BDP-a kroz gradilišta, a ne trajna promjena u ponašanju privatnog sektora.

Portugal pokazuje da poticaj potrošnji postoji, ali da je vremenski ograničen. Sredstva iz Mehanizma za oporavak i otpornost dodala su 2026. više od 0,5 posto BDP-a portugalskoj proračunskoj ekspanziji, što znači da je država povećavala potražnju tempom snažno ovisnim o europskim transferima (ECO). Ista analiza upozorava da 2027. fiskalna politika postaje restriktivna kako europski novac presušuje. Rast koji ovisi o privremenom transferu suočava se s padom kada transfer završi.

Grčka je najjači protuargument. Njezin se plan više oslanjao na europske zajmove i tražio privatno sufinanciranje, čime su javni i privatni novac bili čvršće povezani (Banka Grčke). No realne plaće, dakle plaće prilagođene za inflaciju, porasle su 2025. samo 0,1 posto, uz sličnu prognozu za 2026. (Powergame). Čak ni model koji je najviše otvorio prostor privatnom sektoru još nije pretvorio ulaganja u dohodak koji ljudi osjećaju.

Račun stiže prije dokaza

Europska unija od 2028. mora početi otplaćivati zajednički dug, a otplate će trajati do 2058. (EUR-Lex). Njemačka, Nizozemska i druge neto uplatiteljice prihvatile su taj teret očekujući dugotrajnije koristi. Europski revizorski sud već je upozorio na prazninu između isplata i stvarnih učinaka: u reviziji iz 2025. o obnovi kuća financiranoj iz Mehanizma za oporavak i otpornost utvrdio je slabo ciljanje mjera i malo dokaza da su radovi doista donijeli uštede energije (ECA, Jornal Económico).

Europska unija može precizno prebrojiti poslane eure i označene projektne ciljeve. Mnogo slabije može dokazati da je taj novac stvorio dodatna privatna ulaganja, veću produktivnost ili bolje dohotke u najvećim državama korisnicama. EY-ovo izvješće o Španjolskoj ne dokazuje da je cijeli program promašen. Ali kako se približava otplata zajedničkog duga, a u Bruxellesu se već razgovara o novim oblicima zajedničkog zaduživanja, ključno pitanje postaje može li EU dokazati stvarnu gospodarsku promjenu, a ne samo uredno povlačenje sredstava.