Trideset šest država potpisalo ugovor za progon ruskih čelnika zbog invazije na Ukrajinu

Trideset šest država i Europska unija potpisale su 15. svibnja u Kišinjevu statut kojim se osniva Posebni tribunal za zločin agresije protiv Ukrajine. Sud će imati sjedište u Haagu, a cilj su mu ruski dužnosnici koji su naredili invaziju, od Vladimira Putina do najviših vojnih zapovjednika. To je prvi međunarodni tribunal posvećen kaznenom progonu agresije nakon Nürnberga i Tokija. No između osnivanja suda i dovođenja optuženih pred suce ostaje velika praznina, a koalicija koja ga podupire uža je nego što su njegovi tvorci priželjkivali.

Što sud može učiniti i zašto je bio potreban

Tribunal je nastao zbog rupe u postojećem sustavu. Međunarodni kazneni sud, stalni svjetski sud za ratne zločine, ne može progoniti zločin agresije ako država čiji se državljani terete nije njegova članica. Rusija je 2000. potpisala osnivački ugovor Suda, ali se povukla 2016.. Drugi put bio bi upućivanje predmeta preko Vijeća sigurnosti UN-a, što Moskva može zaustaviti vetom.

Novi tribunal zaobilazi obje prepreke kroz „prošireni djelomični sporazum”, mehanizam Vijeća Europe koji zainteresiranim državama omogućuje djelovanje bez jednoglasne suglasnosti svih članica (Jurist). Statut ukida imunitet šefa države. Putin, njegov premijer i ministar vanjskih poslova mogu biti optuženi, iako se postupci protiv te trojice automatski obustavljaju dok su na dužnosti. Vojni zapovjednici poput Valerija Gerasimova i Sergeja Šojgua nemaju takvu zaštitu i može im se odmah suditi u odsutnosti.

Države sudionice izabrat će 15 sudaca, a jedan neovisni tužitelj imat će mandat od sedam godina (Cambridge International Legal Materials). Ukrajina prve presude očekuje do 2028. godine (Ukrainska Pravda).

Problem provedbe

Tribunal nema vlastitu policiju. Svako uhićenje ovisit će o odluci pojedine države članice da djeluje. Dosadašnja praksa ne daje mnogo razloga za optimizam. Međunarodni kazneni sud izdao je 2023. uhidbeni nalog za Putinom, ali ga Mongolija nije uhitila kada je posjetio zemlju. Posebni tribunal za Libanon osudio je 2020. u odsutnosti članove Hezbollaha zbog ubojstva bivšeg premijera Rafika Haririja. Nitko od njih nikada nije uhićen. Tribunal za bivšu Jugoslaviju optužio je Radovana Karadžića 1995.; Srbija ga je uhitila trinaest godina poslije, tek kada su europske integracije učinile njegovo skrivanje skupljim od izručenja.

Moskva je već pokazala kako gleda na novi sud. Ruska Duma 13. svibnja izglasala je s 384 glasa za i nijednim protiv ovlast predsjedniku da upotrijebi vojnu silu u inozemstvu radi „zaštite ruskih državljana” kojima prijeti kazneni progon pred stranim ili međunarodnim sudovima (TASS, DW). Time je u zakon pretočena ista doktrina na koju se Rusija pozivala prije ulaska u Gruziju 2008. i Ukrajinu 2014. godine.

Koalicija s prazninama

Među 36 potpisnica tribunala uvjerljivo prevladavaju europske države (Council of Europe, DW). Izvan Europe pridružile su se samo Australija i Kostarika. Nijedna afrička, azijska ni velika latinoamerička vlada nije ga podržala. Ta praznina hrani prigovor koji već kruži među nesvrstanim državama: da je riječ o selektivnoj zapadnoj pravdi, primijenjenoj na Rusiju, ali ne i na intervencije NATO-a u Iraku ili Libiji.

Ni u Europi potpora nije potpuna. Dvanaest članica Vijeća Europe odbilo je potpisati statut. Četiri su članice EU-a: Mađarska, Slovačka, Bugarska i Malta. Mađarska i Slovačka više su puta blokirale pakete sankcija EU-a i koristile naftovod Družba kao političku polugu. Bugarska tehnička vlada nije javno obrazložila odluku. GERB, glavna oporbena stranka, nazvao je odbijanje „političkom pogreškom” nespojivom s članstvom u NATO-u i EU-u. Među državama izvan EU-a posebno se ističe Turska: članica NATO-a nije željela podržati odgovornost za agresiju na partnersku državu.

Sjedinjene Države, koje nisu članica Vijeća Europe, zasad šute. Washington je ranije davao prednost manje vidljivom hibridnom tribunalu i strahuje da bi normalizacija kaznenog progona agresije u budućnosti mogla otvoriti pravne izazove američkim vojnim operacijama. Neangažiranost Trumpove administracije pojačala je zabrinutost zbog manjka sredstava za sud čiji se godišnji operativni trošak procjenjuje na 75 milijuna eura. Europska komisija obećala je 10 milijuna eura za početno uspostavljanje suda, ali dugoročno financiranje nije riješeno.

Otvoreni predmet

Vrijednost tribunala možda će manje ovisiti o broju presuda, a više o vremenu. Međunarodni sudovi stvaraju pravni zapis. Taj zapis postaje upotrebljiv kada se promijene domaće političke okolnosti. Francuska se u travnju pridružila upravnom odboru, a ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot izjavio je: „Nema mira bez pravde, ni pravde bez istine” (Le Figaro). Nizozemska je potvrdila Haag kao sjedište, čime je dodatno učvršćena uloga toga grada kao svjetskog središta međunarodnog pravosuđa.

Hoće li sud prijeći put od optužnice do provedbe, ne ovisi o statutu nego o pitanjima na koja pravni tekst ne može odgovoriti: koliko će dugo Putin ostati na vlasti, hoće li njegovi generali ikada putovati izvan Rusije i može li europska koalicija izdržati trenutak u kojem provedba presuda postane politički skupa.