TotalEnergies traži povrat €800 million

Prije tri godine TotalEnergies i BP ponudili su 12,6 mlrd. eura za lokacije pučinskih vjetroelektrana u njemačkom Sjevernom i Baltičkom moru, bez ijednog centa državnih potpora. Političari su to slavili kao dokaz da obnovljiva energija napokon može stajati na vlastitim nogama. Do svibnja 2026. obje tvrtke žele novac natrag. Model koji je trebao učiniti državnu potporu suvišnom raspao se u četiri zemlje.

TotalEnergies je već uplatio oko 800 milijuna eura u pologe i jamstva i želi da Berlin preuzme lokacije natrag. BP, preko zajedničkog društva Jera Nex BP, traži slično rješenje. Obje strane tvrde da projekti više nisu financijski održivi. Njemačka vlada to odbija: prema njezinu tumačenju, postojeći zakon ne dopušta vraćanje već dodijeljenih koncesija, a prvi rok nakon kojega slijede penali stiže u jesen 2027..

Kako se računica raspala

Između 2019. i 2023. vlade na sjeveru Europe uvjerile su se da pučinska energija vjetra više ne treba državnu potporu. Nizozemska je projekt Hollandse Kust Zuid dodijelila bez subvencija. Njemačka je otišla korak dalje s „negativnim nadmetanjem”, modelom u kojem tvrtke plaćaju državi za pravo gradnje. Njemačkih 12,6 mlrd. eura bilo je vrhunac tog optimizma. Potrajao je oko tri godine.

Europska središnja banka, koja određuje kamatne stope za europodručje, podigla je ključnu stopu s nula na četiri posto između srpnja 2022. i rujna 2023. Pučinske vjetroelektrane spadaju među energetske projekte s najvećim početnim ulaganjima. Najveći troškovi dolaze odmah, za turbine, temelje i podmorske kabele, dok prihodi pristižu postupno tijekom 25 godina. Dok je zaduživanje bilo jeftino, takvi su projekti donosili tanku dobit. Uz trošak financiranja viši za nekoliko postotnih bodova, mnogi postaju gubitaši kroz cijeli životni vijek. Troškovi gradnje i dijelova porasli su 30 do 50 posto u odnosu na 2021., a trošak financiranja europskih projekata povećao se za 3 do 4 postotna boda, prema KPMG-u i OFATE-u. Projekt složen na pretpostavkama iz 2021. tako može izgubiti cijelu profitnu maržu.

Ni elektroenergetska mreža nije pratila tempo. U Njemačkoj rokovi isporuke za dijelove potrebne za pučinski prijenos električne energije sada dosežu šest godina. U Nizozemskoj 60 posto TenneT-ovih projekata proširenja kasni u prosjeku 2,5 godine. Vjetroelektrana bez priključka na mrežu postaje zarobljena imovina: treba je održavati, a ne donosi prihod. Velike energetske kompanije istodobno preusmjeravaju kapital prema nafti i plinu, gdje se novac vraća brže, pa obveze u vjetroenergiji u bilancama izgledaju sve lošije.

Tko plaća povlačenje

Prvi gube njemački potrošači električne energije. Vlada je 90 posto prihoda od dražbi namijenila ograničavanju mrežarina i cijena struje, kako bi računi kućanstava ostali niži nakon energetskog šoka iz 2022. Ako TotalEnergies uspije s povratom novca, iz tog fonda nestalo bi više od 7 mlrd. eura.

Dugoročniji trošak je kašnjenje. Pozivajući se na Fraunhoferovu studiju koju su sami naručili, kompanije žele njemački cilj od 70 GW pučinskih kapaciteta pomaknuti za 16 godina, s 2041. na 2057.. Isti se obrazac vidi drugdje. Nizozemska neće dosegnuti cilj od 21 GW do 2031.. Danska dražba iz prosinca 2024. nije dobila nijednu prihvatljivu ponudu. Britanski peti krug dodjele potpora 2023. nije privukao nijednu ponudu za pučinske vjetroelektrane.

Sve vlade sada se okreću istom rješenju: ugovorima za razliku, modelu u kojem država jamči minimalnu cijenu električne energije tijekom 20 godina. Ako tržišna cijena padne ispod zajamčene razine, država pokriva razliku. Njemačka preuređuje dražbe oko takvih ugovora za 2027.. Danska je dobila 5 mlrd. eura državne potpore koju je odobrila Europska unija za novi sustav ugovora za razliku. Britanija je nakon neuspjeha iz 2023. podigla zajamčenu cijenu i u sedmom krugu dodijelila 8,4 GW kapaciteta.

Industrijsko lobističko udruženje već je proglasilo negativno nadmetanje „mrtvim”. Državna potpora vratila se nakon trogodišnjeg pokušaja da se bez nje izgradi golema nova energetska infrastruktura. Pitanje koje je model „bez subvencija” trebao riješiti ostaje otvoreno: koliko javnog novca treba usmjeravati privatnim energetskim kompanijama, pod kojim uvjetima i može li se nadoknaditi desetljeće izgubljeno u potrazi za jeftinijim odgovorom.