Trump razotkriva europsku zapovjednu ovisnost

Upozorenje Donalda Trumpa bilo je grubo: rekao je da je neimenovanoj članici NATO-a poručio kako je Sjedinjene Države ne bi zaštitile od Rusije ako ne ispuni obveze o izdvajanju za obranu, te da bi Moskvu potaknuo da učini „što god, dovraga, želi” (AP). Pravni rizik nije u tome da bi NATO-ova klauzula o uzajamnoj obrani nestala preko noći. Vojni je rizik u tome da Europa zadrži klauzulu, ali izgubi vjeru u američki sustav koji joj daje težinu.

Za Finsku i Švedsku, najnovije članice Saveza, ta sumnja pogađa samu logiku njihova ulaska u NATO. Trumpova izjava nije morala završiti na svakoj europskoj naslovnici da bi imala učinak; Njemačka i Poljska već planiraju obranu prema istom problemu, vežući sve veći dio svojih kapaciteta uz američke sustave jer ih Europa ne može brzo zamijeniti.

Članak 5., NATO-ova klauzula o uzajamnoj obrani, ne znači automatsku američku odluku o ulasku u rat. Ugovor propisuje da svaka saveznica poduzima mjere koje „smatra potrebnima”, uključujući uporabu oružane sile, a istu formulaciju diskrecijske odluke koristi i NATO u vlastitom objašnjenju (Washingtonski ugovor, NATO objašnjenje članka 5.).

Američki predsjednik može oslabiti odvraćanje i bez izlaska iz NATO-a. Ako saveznici posumnjaju da bi Washington u prvim satima krize odobrio obavještajne podatke, protuzračnu obranu, transportne zrakoplove, zapovjednu potporu ili nuklearno jamstvo, računica Moskve mijenja se i prije prvog pucnja.

Praznina nije u pješaštvu

Europski problem nisu ponajprije vojnici. Bruegelova procjena obrane Europe bez Sjedinjenih Država upućuje na teži manjak: nuklearno odvraćanje, zapovjedne sustave, protuzračnu i proturaketnu obranu te prometnu mrežu koja premješta snage prije nego što se bojišnica uruši. Institut Kiel dolazi do istog zaključka: zamjena američke uloge ne bi tražila samo više borbenih postrojbi, nego i zrakoplove, logistiku i zapovjedne sustave koji im omogućuju djelovanje (Bruegel, Kiel).

To nisu kupnje radi prestiža. Obavještajni i nadzorni sustavi zapovjednicima govore što se događa. Zrakoplovi-cisterne drže borbene zrakoplove u zraku. Transportni zrakoplovi i željezničke rute dovode vojnike ondje gdje su potrebni. Zapovjedni sustavi određuju tko djeluje dok je za odluku još otvoren prostor.

Njemačka tu ovisnost pokazuje u konkretnom obliku. Američko Europsko zapovjedništvo smješteno je u Stuttgartu, a NATO-ovo Savezničko zračno zapovjedništvo djeluje iz Ramsteina, zbog čega je njemački teritorij dio zapovjedne strukture koju bi Europa trebala u svakoj krizi na istoku (EUCOM, Savezničko zračno zapovjedništvo). Berlinska kupnja F-35 također veže Njemačku uz američki lanac programske opreme, obuke, pričuvnih dijelova i planiranja misija, prema obavijesti DSCA-e. To je korisno osiguranje. Nije autonomija.

Poljska je s izloženog istočnog boka odabrala sličnu zaštitu. Varšava želi više vlastite vatrene moći i više europskih kapaciteta, ali istodobno kupuje F-35 i američki sustav upravljanja protuzračnom obranom koji povezuje senzore, lansere i zapovjednike (DSCA F-35, DSCA IBCS). Logika nije naivna ovisnost. Ona otežava američko povlačenje jer poljsku obranu čini teže odvojivom od američkih platformi, planiranja i prisutnosti.

Zajmovi mogu kupiti opremu, ne zapovijedanje

Europska unija počela je stavljati novac iza takvog osiguranja. SAFE, njezin instrument obrambenih zajmova, nudi 150 milijardi eura za ulaganja u obranu, a Vijeće ga je usvojilo kao alat za zajedničku nabavu i jačanje industrijskih kapaciteta (Vijeće). Komisijin program Readiness 2030 navodi protuzračnu i proturaketnu obranu, bespilotne letjelice, vojnu mobilnost i sustave potpore kao hitne praznine (Komisija).

No zajmovi mogu brže kupiti opremu nego stvoriti posade, doktrinu, zapovjedne navike ili političko dopuštenje za uporabu sile. Europska baterija protuzračne obrane malo znači ako vlade nisu riješile tko joj može narediti paljbu, tko dijeli podatke o ciljevima i tko preuzima rizik eskalacije kada polete prve rakete.

Komisijina Bijela knjiga gura zajedničku kupnju i industrijsko povećanje proizvodnje. Ona ne stvara NATO-ov zapovjedni lanac ni zamjenski nuklearni kišobran. NATO-ov Strateški koncept i dalje navodi američke strateške nuklearne snage kao središnji dio najvišeg jamstva Saveza.

Francuska može tvrditi, kao što je Macron učinio na Sorbonni, da Europa mora preuzeti veći dio vlastite sigurnosti. Ipak, francusko nuklearno odvraćanje ostaje pod nacionalnim nadzorom, čak i kada Pariz u svojoj doktrini govori da francuski vitalni interesi imaju europsku dimenziju.

Zato Europa ostaje u tvrdoj asimetriji. Pritisak iz Washingtona može otvoriti proračune, zajmove i nabavu. Može i oslabiti odvraćanje brže nego što Europa može nadomjestiti ono što joj pružaju Sjedinjene Države.

Članak 5. i dalje postoji. Neriješeno je koje američke funkcije Europa može zamijeniti, do kada, pod čijim zapovjedništvom, čijim novcem i s kojim ovlastima za njihovu uporabu. Dok vlade na to javno ne odgovore, svaka nova Trumpova prijetnja nekim će glavnim gradovima zvučati kao buka, a onima najbližima Rusiji kao problem borbene spremnosti.