Trump pritišće Španjolsku trgovinom

Donald Trump nazvao je Španjolsku „užasnim partnerom” na summitu NATO-a u Ankari, a zatim naložio ministru financija Scottu Bessentu da smanji trgovinu s Madridom (CNBC). Time je spojio dvije stvari koje su saveznici dosad nastojali držati odvojenima: podjelu vojnog tereta i trgovinsku kaznu. Problem za Washington jest u tome što Španjolska ne vodi vlastitu trgovinsku politiku. Vodi je Europska unija. Spor oko izdvajanja za NATO tako je postao test hoće li Europa zaštititi državu članicu od pritiska vlastitog sigurnosnog jamca.

Političko obećanje bez pravne prisile

NATO-ovi ciljevi potrošnje zvuče obvezujuće, ali to nisu. Sjevernoatlantski ugovor od saveznica traži da održavaju obrambene sposobnosti, no ne propisuje postotak BDP-a. Mjerilo od dva posto dogovoreno je na summitu u Walesu 2014. kao planska smjernica. Novi cilj od pet posto, okvirno podijeljen na 3,5 posto za temeljnu obranu i 1,5 posto za otpornost, proizišao je iz političkog pritiska na summitu, uz zahtjev glavnog tajnika Marka Ruttea za „vjerodostojnim nacionalnim planovima” (The Guardian).

Španjolska tvrdi da zadane NATO-ove sposobnosti može ispuniti s izdvajanjima od oko 2,1 posto BDP-a (Tagesschau). Trump to naziva švercanjem na račun drugih. Nijedna strana, međutim, ne može do kraja dokazati svoju tvrdnju: NATO ne objavljuje transparentan popis koji bi pokazao što svaka saveznica isporučuje u odnosu na ono što joj je dodijeljeno.

Trgovinsku politiku može voditi samo EU

Tu spor prestaje biti samo američko-španjolski. Prema ugovorima EU-a, zajednička trgovinska politika isključiva je nadležnost Unije, a ne pojedinih vlada (EUR-Lex, čl. 3. UFEU-a). Španjolska ne može sama pregovarati o bilateralnom sporazumu s Washingtonom, kao što ni Washington ne može kazniti samo Španjolsku a da ne udari u cijelu carinsku uniju EU-a, zajedničku vanjsku granicu preko koje trguje svih 27 država članica. Nakon Trumpove upute da se zaustavi trgovina, razmjena se nastavila uobičajeno.

Istočne saveznice tu prijetnju čitaju kroz vlastitu izloženost Rusiji. Poljska, koja za 2026. planira izdvojiti 4,68 posto BDP-a za obranu, Trumpovo nezadovoljstvo smatra razumljivim, ali je summit opisala kao krizu saveza. Litavski predsjednik Gitanas Nausėda podržao je pritisak na veća izdvajanja, no inzistirao je da članak 5., NATO-ovo jamstvo uzajamne obrane, mora ostati bezuvjetan. Za Varšavu i Vilnius veća izdvajanja jesu nužna. Opasnost počinje ondje gdje američka zaštita postaje uvjetovana.

Danska premijerka Mette Frederiksen povezala je spor oko Španjolske s Trumpovim obnovljenim pritiskom oko Grenlanda, poručivši da će Danska braniti svoj teritorij. Dvije mete, ista logika: poslušnost u jednom području ili posljedice u drugome.

Europski štit koji još nije iskušan

EU je upravo za takvu vrstu pritiska izgradio poseban alat. Uredba 2023/2675, poznata kao instrument protiv prisile, omogućuje Europskoj komisiji, izvršnom tijelu EU-a, da pokrene postupak kada treća zemlja trgovinskim prijetnjama pokušava prisiliti državu članicu na određenu političku odluku. Ako se prisila potvrdi, Komisija predlaže protumjere, a Vijeće, u kojem glasuju vlade država članica, mora ih odobriti. Francuska i Komisija poručile su da će Bruxelles braniti Španjolsku (Le Figaro).

Taj instrument dosad nije aktiviran. Ni protiv Kine, ni protiv bilo koga drugoga. Primijeniti ga protiv najvećeg sigurnosnog partnera Europe značilo bi otvoriti potpuno novo poglavlje.

Trumpova trgovinska prijetnja možda nikada neće postati trajna politika. No već je promijenila računicu u europskim prijestolnicama: kolika je cijena neposluha prema Washingtonu? Europski obrambeni manjak stvaran je, a istočne saveznice imaju pravo kada upozoravaju da sposobnosti vrijede više od summitnih formulacija. Istodobno, Trump je zagovornicima europske autonomije dao vrlo konkretan argument. Ako saveznik koji jamči europsku sigurnost može trgovinu pretvoriti u sredstvo pritiska zbog proračunskog spora, tada se potreba za smanjenjem te ovisnosti više ne može svesti na teorijsku raspravu. Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i vlade koje su donijele europski štit protiv prisile sada se suočavaju upravo s pitanjem zbog kojeg su ga i osmislile.