Turski radar mijenja nadzor kod Famaguste

Radar iz nadzorne sobe u okupiranoj Famagusti pokriva sporni dio istočnog Sredozemlja. Podaci stižu sa senzora na besposadnim postajama duž poluotoka Karpas, AIS prijamnici prate kretanje brodova, a kamere nadziru prilaze lukama. Taj sustav nema priznatu pravnu ovlast. Ali može utjecati na ono što brodovi čuju, vide i u praksi prihvaćaju.

Turski ministar prometa Abdulkadir Uraloğlu otvorio je 20. srpnja, na obljetnicu turske invazije na Cipar 1974. godine (Euronews), službu za nadzor pomorskog prometa u okupiranom sjevernom dijelu otoka. VTS, odnosno Vessel Traffic Service, obalni je sustav pomorske sigurnosti: kombinacija radara, radijskih veza i senzora koja prati kretanje plovila i brodovima šalje navigacijske upute, otprilike kao informacijska služba zračnog prometa, ali za more. Sustav u Famagusti izgradila je Havelsan, turska tvrtka za obrambenu elektroniku, zajedno s turskom pomorskom upravom (SigmaLive, Politis).

Ciparski mediji navode da se besposadne nadzorne postaje nalaze u Rizokarpasu, Agios Theodorosu Karpasiasu i Liveri te da se sustav može povezati s postojećim turskim VTS-om u Mersinu (Politis). Uraloğlu ga je predstavio kao zaštitu turskih interesa u okviru doktrine „Plave domovine”, kojom Ankara polaže pravo na širi pomorski prostor. Erhan Arıklı, dužnosnik za javne radove u sjevernoj administraciji, nazvao je radar „odgovorom” onima koji žele istočno Sredozemlje „bez Turske” (SigmaLive, SLpress).

Tko upravlja morem ispred Famaguste

Prema međunarodnim pomorskim pravilima, VTS crpi ovlast iz priznate obalne države koja njime upravlja (IMO). U ovom slučaju to je Republika Cipar, članica Europske unije.

Sjevernu administraciju priznaje samo Turska (Euronews). Pravo EU-a u okupiranom je sjeveru suspendirano prema Protokolu br. 10 iz ciparskog pristupnog ugovora. Ta suspenzija, međutim, ne daje pomorsku ovlast administraciji koju podupire Ankara.

Pomorska praksa može tiho zaobići pravne okvire. Brod koji prilazi luci slušat će postaju koja daje korisne sigurnosne informacije, neovisno o tome tko njome upravlja (IMO Resolution A.1158(32)). Ako trgovački brodovi počnu rutinski odgovarati na prometne upute iz Famaguste, ako brodarske tvrtke tu postaju uključe u planiranje plovidbe, Turska dobiva operativnu ulogu na moru bez formalnog priznanja. Navike u svakodnevnom prometu mogu stvoriti činjenice koje je pravno nepriznavanje teško naknadno poništava.

Tiha suzdržanost EU-a

Grčki i ciparski tisak otvaranje sustava opisao je kao τετελεσμένα, odnosno stvaranje gotovih činjenica na terenu (Reporter). Veće članice EU-a odgovorile su uglavnom šutnjom.

Dostupni javni materijali iz Francuske, Italije i Njemačke ne pokazuju da je ijedna od tih prijestolnica VTS tretirala kao pitanje provedbe pomorske sigurnosti. Francuska podupire ciparski suverenitet i produbila je bilateralnu obrambenu suradnju, ali radar nije javno imenovala (French embassy in Cyprus). Italija je, unatoč energetskim interesima ENI-ja u ciparskim vodama, Cipar zadržala u širem diplomatskom okviru odnosa EU-a i Turske (Formiche). Njemačka je podjelu otoka tretirala kao poznatu prepreku približavanju EU-a i Turske (Eurotopics).

Vjerojatnije je da će EU radar uklopiti u pregovore o rješenju ciparskog pitanja nego da će osporavati njegovo stvarno djelovanje na moru. Kanali za pretvaranje ovoga u operativni spor postoje: Nikozija može osporiti VTS pred IMO-om, tijelom UN-a koje postavlja standarde pomorskog prometa, otvoriti pitanje u radnim skupinama Vijeća EU-a, izdati upute lučkim vlastima ili ga vezati uz uvjete u odnosima EU-a i Turske. Za sada nije vidljivo da je ijedan od tih koraka poduzet.

Što radar još ne dokazuje

Turska je u okupiranom dijelu teritorija EU-a postavila funkcionalan sustav pomorskog nadzora, povezala ga s vlastitom infrastrukturom i predstavila kao suvereni instrument. „Plava domovina” više nije samo doktrina na kartama. U okupiranoj Famagusti ona radi kroz senzore, radijske veze i nadzornu sobu iz koje se promatra more.

Još nije dokazano ono što je za ishod presudno: je li sustav zaživio u praksi, pojavljuje li se u međunarodnim pomorskim popisima, odgovaraju li brodovi na njegove poruke, priznaju li ga osiguravatelji i države zastave. Taj dokaz, a ne nova politička izjava, odredit će hoće li novi radar u Famagusti postati tihi mehanizam normalizacije.

Dok Nikozija to operativno pitanje ne nametne europskom dnevnom redu, Turska ima prednost vremena: brodovi mogu usvojiti novu rutinu prije nego što se vlade dogovore kako će je nazvati.