Turska priprema zakon kojim predsjednik Erdogan dobiva nadzor nad spornim sredozemnim vodama

Od egejskih otoka uz anatolijsku obalu do plinskih polja južno od Cipra, Ankara pokušava pretvoriti dugogodišnju pomorsku doktrinu u pravni instrument države. AKP-ov zakon o „zonama pomorske nadležnosti”, predstavljen 12. svibnja na Sveučilištu u Ankari, prvi bi put u tursko zakonodavstvo unio doktrinu Plave domovine. Time bi predsjednik Recep Tayyip Erdogan dobio ovlast da proglasi isključivu kontrolu nad morskim područjima koja Grčka i Cipar smatraju svojima (Al-Monitor, Turkiye Today). Tajming nije slučajan: Ankara 7. i 8. srpnja ugošćuje samit NATO-a, a prijedlog bi se pred parlamentom trebao naći nekoliko tjedana prije toga.

Domaći zakon s prekograničnim učinkom

Turska nikada nije potpisala UNCLOS, Konvenciju UN-a o pravu mora, najbliže što međunarodni poredak ima općem ustavu oceana. Novi prijedlog zato zaobilazi ugovorne obveze i stvara domaći pravni okidač za provedbu turskih zahtjeva. Turske bi institucije dobile ovlast zaustavljati, zapljenjivati ili protjerivati brodove koji djeluju u područjima na koja Ankara jednostrano polaže pravo. Grčki ministar vanjskih poslova Giorgos Gerapetritis upozorio je 15. svibnja da bi unošenje tih zahtjeva u zakon „osudilo egejsko popuštanje napetosti na propast” (iefimerida.gr). Atena je u ožujku Ujedinjenim narodima poslala službeno pismo u kojem tvrdi da svi grčki otoci, bez obzira na veličinu, prema običajnom međunarodnom pravu stvaraju pune pomorske zone (Capital.gr).

Izvan turskih granica takav zakon nema snagu međunarodnog prava. Ali Ankari to nije nužno ni cilj. Uvođenjem mehanizma predsjedničke uredbe, potezi koji su dosad izgledali kao pomorske provokacije postaju formalne mjere državne provedbe. Sukob se time pomiče iz prostora vojnog odmjeravanja prema zakonu koji stoji u službenim knjigama.

Tri europske sile, tri različite računice

Europska reakcija pokazuje koliko su se interesi Francuske, Njemačke i Italije razišli.

Francuska je odabrala vojno signaliziranje. Emmanuel Macron posjetio je nosač zrakoplova Charles de Gaulle kod Krete nakon što je 25. travnja u Ateni izjavio da će Francuska stajati uz Grčku „što god se dogodilo” (Élysée). Sporazum o statusu snaga s Ciprom, koji se očekuje u lipnju, trebao bi formalizirati francusku vojnu prisutnost na otoku i pretvoriti južni Cipar u prednju platformu za europsku projekciju moći (Observatoire Turquie).

Njemačka pokušava sjediti na dvije stolice. Vlada Friedricha Merza razmatra kupnju turskih projektila dugog dometa kao zamjenu za Tomahawke, a odluka bi mogla pasti već na samitu u Ankari (Klamm.de). Berlin namjerno planira financirati kupnju bilateralno, a ne kroz SAFE, novi fond EU-a za zajedničku nabavu obrambene opreme, jer bi Grčka i Cipar blokirali svaki dogovor na razini Unije (RegionalHeute). Zaklada Konrad Adenauer taj pristup naziva „strateškom okladom”: Njemačka bira Tursku kao južno sidro NATO-a, ispred solidarnosti s članicama EU-a (KAS).

Italija šuti. Rim je s Baykarom potpisao ugovor o besposadnim letjelicama, produbljuje pomorsko-industrijsku suradnju s Ankarom i do 2030. cilja na 40 mlrd. eura bilateralne trgovine (Formiche). Iz Palazzo Chigija zasad nema javne kritike zakona o Plavoj domovini.

NATO-ova zamka

Američko povlačenje dijela vojnika iz Europe, uključujući 5.000 vojnika iz Njemačke i otkazanu rotaciju brigade prema Poljskoj, jača tursku pregovaračku poziciju (LA Times, Euronews). Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte u travnju je posjetio turski obrambeni kompleks ASELSAN, vojno-industrijski napredak zemlje nazvao „revolucijom” i izričito odbio javno komentirati grčko-turski spor (NATO, NATO transcript).

Turska već ima iskustvo korištenja NATO-ovih pravila za izvlačenje ustupaka. Veto na švedsko članstvo iskoristila je za dogovore o F-16 zrakoplovima. Američke sankcije zbog kupnje sustava S-400 pretrpjela je bez izlaska iz Saveza. Sada zakonski uređuje pomorske zahtjeve protiv dviju članica EU-a, dok istodobno ugošćuje samit za čiji joj je uspjeh potrebna njihova suradnja. Svaki takav potez testira pretvara li NATO-ovo pravilo konsenzusa, prema kojem svaka članica može blokirati odluku, Tursku u ograničenog aktera ili u aktera s dodatnim polugama pritiska.

Što ostaje otvoreno

Prijedlog zakona još nije ušao u turski parlament. Hoće li biti usvojen prije ili poslije samita, odredit će dočekuju li saveznici gotovu činjenicu ili pregovarački ulog. Najsnažniji instrument EU-a, sankcije, traži jednoglasnu odluku Vijeća, a upravo neke članice koje produbljuju obrambene veze s Ankarom mogu takvu odluku blokirati. Ciparska plinska polja Kronos, Aphrodite i Glaucus već se suočavaju s odgodama ulaganja jer se pravna neizvjesnost gomila (Politis). Tri najveće europske sile imaju različitu cijenu za okretanje pogleda. Turska računa da se nijedna neće uspjeti dogovoriti kolika je cijena otpora.