Turska zakonom učvršćuje sporne pomorske zahtjeve dok europske sile potpisuju nove obrambene sporazume

Turska se sprema sporne pomorske granice u Egejskom moru i istočnom Sredozemlju pretvoriti u domaći zakon. U istom trenutku nekoliko ključnih europskih država posljednja su dva tjedna iskoristile za posjete Ankari i nove obrambene dogovore.

Nacrt krovnog zakona o pomorskoj jurisdikciji, koji bi nakon 31. svibnja trebao ući u turski parlament, ugrađuje u zakon prijetnju iz 1995. godine o casus belli ako Grčka proširi teritorijalne vode, spornim egejskim otocima oduzima pravo na pripadajuće morske zone tako što ih označava „sivim zonama” te predsjedniku daje ovlast da proglašava pomorska područja „posebnog statusa” bez nove parlamentarne odluke (Ethnos, Protothema). Turska nikada nije potpisala UNCLOS, Konvenciju UN-a o pravu mora koja uređuje pomorska razgraničenja, pa Bruxelles nema ni zajednički pravni okvir na koji bi se mogao osloniti u osporavanju ankarskih zahtjeva (Libre).

Sajam oružja

U dva tjedna prije tog roka tri europske države dodatno su produbile obrambene veze s Turskom.

Belgija je od 10. do 14. svibnja u Ankaru i Istanbul poslala gospodarsko izaslanstvo od 428 ljudi, koje je predvodila kraljica Mathilde. Ministar obrane Theo Francken potpisao je devet obrambenih sporazuma, pokazao zanimanje za turske bespilotne letjelice i Tursku nazvao „uzorom” za modernizaciju europske obrane (Yeni Safak, BusinessAM). Francken je ujedno podržao uključivanje Turske u SAFE, europski program obrambenog financiranja vrijedan 150 milijardi eura. Grčka i Cipar u listopadu 2025. stavili su veto na tursko sudjelovanje u SAFE-u. Belgija sada traži da se ta odluka promijeni (Daily Sabah).

Francuski Safran Electronics 12. svibnja u Istanbulu je potpisao strateško partnerstvo s Baykarom, vodećim turskim proizvođačem bespilotnih letjelica. Sporazum omogućuje da se kanadski senzori na letjelici TB2 zamijene francuskim ciljničkim sustavima, čime se Baykar oslobađa dijela zapadnih izvoznih ograničenja (Opex360). Samo tri tjedna ranije Emmanuel Macron u Ateni je francusku klauzulu o uzajamnoj obrani s Grčkom opisao kao „nedodirljivu”, proširujući francuski nuklearni kišobran na grčki teritorij (Le Figaro). Pariz tako istodobno jamči obranu Grčke i naoružava državu koja joj prijeti.

Njemačka je 18. svibnja obnovila strateški dijalog s Turskom, prvi takav sastanak od 2014., dok istodobno razmatra turske rakete dugog dometa kao moguću zamjenu za Tomahawk (KAS). Berlin također podupire uključivanje Turske u SAFE.

Zašto Europa ne može odgovoriti

Europska unija formalno ima alate za odgovor na izazove suverenitetu svojih članica: ciljani okvir sankcija uspostavljen 2019., zamrznutu modernizaciju carinske unije i utjecaj preko pretpristupnih sredstava. U slučaju Turske nijedan od tih instrumenata ne funkcionira kako bi trebao.

Sankcije traže jednoglasnost u Vijeću, što znači da se svih 27 vlada mora složiti i da jedna država može blokirati odluku. Mađarska je već ranije zaustavljala mjere povezane s Turskom. Bugarska i Rumunjska, ovisne o turskoj suradnji u Crnom moru, izbjegavaju otvoren sukob. Sporazum EU-a i Turske o migracijama iz 2016., prema kojem Ankara zbrinjava oko 3,9 milijuna sirijskih izbjeglica, daje Turskoj trajnu polugu pritiska: kaznene mjere protiv Ankare nose rizik nove migracijske krize na jugoistočnoj granici Europe (CER, Verfassungsblog).

Grčkoj i Cipru ostaje jedan instrument: veto. Njime su blokirali Tursku u SAFE-u i nastavljaju držati zamrznutima razgovore o carinskoj uniji. No veto sprječava koristi, a ne stvara trošak. Turska je u listopadu 2025. ostala bez pristupa SAFE-u, ali od tada nije promijenila nijedan pomorski zahtjev.

Koalicija koja traži ukidanje tog veta sve je šira. Belgija, Njemačka, Italija, Španjolska, Mađarska i Poljska podupiru ulazak Turske u SAFE, predstavljajući to kao logiku NATO savezništva, a ne kao ustupak Ankari. Države koje kupuju tursko oružje iste su one koje žele Turskoj otvoriti pristup europskom novcu za obranu.

NATO-ov štit

Atena tvrdi da turski krovni zakon neće imati „nikakav pravni učinak” prema međunarodnom pravu. Glasnogovornik grčke vlade Pavlos Marinakis nazvao ga je domaćom političkom predstavom (Ethnos). No Turska gradi domaću pravnu osnovu za buduće poteze u spornim vodama, i to takvu kojoj nakon donošenja zakona više neće trebati nova parlamentarna potvrda.

NATO-ov summit u Ankari 7. i 8. srpnja dolazi nekoliko tjedana nakon očekivanog usvajanja zakona. Nijedna članica EU-a neće željeti javni sukob s državom domaćinom. Turska najprije zakonski učvršćuje svoje pomorske zahtjeve, a zatim ugošćuje savez koji Europi ograničava prostor za odgovor. Timing summita u tom smislu djeluje kao politički štit.