Cipar koči tursku trgovinu s EU-om

Maria Angela Holguin Cuellar, bivša kolumbijska ministrica vanjskih poslova i sadašnja izaslanica UN-a, mjesecima putuje između Nikozije, Ankare, Atene i New Yorka. Zadaća joj na papiru izgleda ograničeno: privoljeti dvije ciparske strane da se dogovore o formatu novih razgovora. Rješenje nije na vidiku. No taj je diplomatski shuttle postao test pitanja tko određuje uvjete europskog odnosa s Turskom, jer nekoliko najvećih dobitaka koje Ankara želi od EU-a i dalje politički ovisi o napretku na otoku (European Council, Yeni Safak).

U Ateni i Nikoziji stvarna je briga redoslijed. Europi je Turska potrebna zbog NATO-a, upravljanja migracijama i regionalne stabilnosti. Strah je da bi velike europske prijestolnice najprije mogle dati Ankari trgovinske i obrambene ustupke, a zatim pritisnuti Grčku i Cipar da prihvate politički okvir koji iz toga proiziđe. Proces koji vodi Holguin trebao bi to spriječiti: održati vjerodostojan UN-ov kanal kako bi Cipar mogao tvrditi da nagrade ne smiju doći prije napretka.

Turski europski dobici i dalje prolaze kroz Cipar

Tu je poveznicu ugradila sama Europska unija. Zaključci Europskog vijeća iz 2020. i 2024. svako poboljšanje odnosa s Turskom vežu uz smirivanje napetosti u istočnom Sredozemlju i konstruktivan angažman oko Cipra (European Council). Dva primjera pokazuju kako taj mehanizam funkcionira. Modernizacija carinske unije traži suglasnost država članica u Vijeću, tijelu u kojem odlučuju vlade EU-a, pa Cipar može podići političku cijenu takve odluke. Putovanje bez viza za turske građane prolazi kroz postupak mjerila koji vodi Europska komisija, ali politička volja u Vijeću i dalje je važna (Commission Turkey report).

Cipar ne može pravno blokirati svaki predmet koji se tiče Turske. Kao država članica EU-a, ipak može svaki od njih učiniti politički skupljim. Grčka podupire takav pristup. Ciparski ministar vanjskih poslova Constantinos Kombos poručio je da liberalizacija viznog režima, modernizacija carinske unije i širi odnos s Turskom moraju ostati vezani uz turske obveze na otoku (ProtoThema).

Ne tretiraju sve prijestolnice tu uvjetovanost kao čvrstu zapreku. Nekoliko većih vlada želi prostor za suradnju s Turskom u trgovini, migracijama i sigurnosti, neovisno o tome kada će Holguin postići rezultat. Francuska želi zadržati uvjetovanost, ali istodobno se osigurava bilateralnim obrambenim vezama sa samim Ciprom: potpisala je sporazume o suradnji koji su, prema izvješćima, vrijedni oko 800 milijuna eura i povezani sa SAFE-om, novim instrumentom EU-a za obrambene zajmove namijenjenim financiranju vojnih projekata u državama članicama (Cyprus Mail, European Commission). Te vlade formalno podupiru Cipar. Ne žele, međutim, da Cipar zamrzne svaki dosje s Turskom.

Otok kao poluga i imovina

Tu proturječje postaje oštrije. Cipar je istodobno neriješeni sukob koji blokira dublju integraciju EU-a i Turske te vojno čvorište u koje Unija aktivno ulaže. Nikozija je potpisala 1,18 milijardi eura vrijedan ugovor o zajmu iz SAFE-a, nastojeći se pozicionirati kao pozadinska baza za odgovor na krize i obrambeno-industrijsku suradnju (CNA). Europski obrambeni novac čini Cipar korisnijim za sigurnost Europe. Time ga je teže zaobići, ali isti strateški razlozi drugim prijestolnicama daju poticaj da kanale prema Turskoj drže otvorenima.

Tursko odbijanje da prizna Republiku Cipar prelijeva se izvan pregovora o rješenju u redovite međunarodne forume. EU je nedavno ukorio Ankaru zato što je Cipar isključila iz priprema za klimatski summit COP31 (Reuters via Straits Times). Iste prijestolnice koje ondje brane Cipar ipak nerado dopuštaju da on blokira obrambena partnerstva sa saveznikom iz NATO-a koji im je potreban.

U sadržajnom smislu, tursko je stajalište najveći jaz. Turski ministar vanjskih poslova rekao je Holguin da Ankara podupire rješenje s dvije države i traži priznanje suverene jednakosti ciparskih Turaka, što je daleko od dugogodišnjeg UN-ova okvira federalnog rješenja (Yeni Safak). Izvješća o mogućim elementima nagodbe, poput „labave federacije”, povrata teritorija ili izravne trgovine za ciparske Turke, nemaju službenu potporu nijedne strane i treba ih čitati kao probne balone (Kibris Postasi).

Ciparski dužnosnici kažu da Holguin nastavlja raditi s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom na sazivanju sastanka u formatu „5+1” — dvije ciparske strane, Grčka, Turska i Ujedinjena Kraljevina, uz UN — moguće potkraj srpnja ili početkom kolovoza (Philenews, UN). Holguin može okupiti taj stol. Ne može prisiliti veće europske prijestolnice da napredak na Cipru tretiraju kao cijenu poslovanja s Turskom.