Turski plinovod zaobilazi Cipar

Turska i vlasti na sjeveru Cipra, koje priznaje samo Ankara, a ne priznaje nijedna druga članica UN-a ni Europska unija, potpisale su 10. srpnja sporazum o podmorskom plinovodu koji bi tursko kopno povezao s okupiranim sjeverom otoka (Cyprus Mail, Deutschlandfunk). Četiri dana poslije, ministri vanjskih poslova EU-a poručili su Turskoj da mora poštovati suverenitet države članice.

Između ta dva poteza, inženjerskog sporazuma i diplomatske izjave, nalazi se pitanje koje u istočnom Sredozemlju već godinama testira vjerodostojnost Unije: može li EU svojim upozorenjima dati stvarnu cijenu kada ih izaziva zemlja koja joj je istodobno potrebna?

Infrastruktura kao politička činjenica

Neposredna svrha projekta jednostavna je: jeftinija električna energija za sjever Cipra, uz planirani završetak oko 2028. godine. No plinovod je zamišljen za dvosmjerni protok, što znači da bi plin u budućnosti mogao ići i s otoka prema Turskoj, a zatim dalje prema Europi (Türkiye Today).

Upravo taj detalj mijenja političku težinu projekta. Opskrbni vod postaje teritorijalna tvrdnja: sjever Cipra postavlja se kao buduća energetska ruta kroz koju bi se otočna energetska politika vezala uz Ankaru, a ne uz međunarodno priznatu Republiku Cipar (Capital). Turski potpredsjednik Cevdet Yilmaz nazvao je projekt „povijesnim” i rekao da stvara „još jednu snažnu vezu” između Turske i sjevera otoka (Politis).

Ankara time nepriznatu političku stvarnost pretvara u fizičku infrastrukturu. Memorandumi se mogu osporavati; cijevi, jednom položene, mnogo se teže uklanjaju.

Čvrste riječi, bez cijene

Ciparsko ministarstvo vanjskih poslova osudilo je sporazum kao nezakonit, sklopljen tijekom, kako je navelo, nezakonitog posjeta okupiranom području (Sigmalive). Ministar vanjskih poslova Constantinos Kombos iznio je slučaj pred Vijeće za vanjske poslove EU-a, tijelo u kojem 27 ministara usklađuje zajednička stajališta o vanjskoj politici. Tvrdio je da bi plinovod prolazio kroz morske zone Republike Cipar bez njezina pristanka (Cyprus Mail).

Grčka je podržala ciparsku poziciju, povezujući svaki napredak u odnosima EU-a i Turske s izostankom nazadovanja u ciparskom pitanju (RIK).

Visoka predstavnica Kaja Kallas izjavila je nakon sastanka Vijeća da Turska mora poštovati suverenitet i suverena prava svih država članica EU-a (EEAS). Poruka je bila jasna. Mjera nije bilo.

Podjela među većim europskim prijestolnicama ide poznatom linijom interesa. Njemačka priznaje samo Republiku Cipar, ali Ankaru smatra važnom za koheziju NATO-a, upravljanje migracijama i energetsku suradnju. Nedavni angažman kancelara Merza u Ankari bio je usmjeren na savezničko jedinstvo, a ne na Cipar (Bundesregierung).

Italija ima izravnu industrijsku izloženost preko ENI-jevih aktivnosti oko ciparskih voda, no u dostupnim javnim izvorima nema izjave talijanske vlade o samom plinovodu (Formiche). Francuska je potvrdila da se s Turskom nastavlja tehnički rad na sustavu protuzračne obrane SAMP/T, čime je poslala signal da obrambeno-industrijske veze u ovom trenutku imaju prednost pred otvorenim zaoštravanjem u istočnom Sredozemlju (Zonebourse).

Jaz između instrumenata i volje

Europska unija ima alate koje bi mogla upotrijebiti. Vijeće je još 2019. uspostavilo okvir sankcija posebno za neovlaštena turska bušenja u istočnom Sredozemlju (Council, Eur-Lex). Zaključci Europskog vijeća opisuju ponovno približavanje EU-a i Turske kao „postupno, razmjerno i reverzibilno”, što Cipru daje političku osnovu za usporavanje trgovinskih, viznih ili carinskih pogodnosti (European Council).

Bruxelles je nedavno imenovao i posebnog izaslanika za Cipar, čime je pokazao da želi otvoriti diplomatski prostor (Le Figaro).

No odluke u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici traže jednoglasnost, što znači da ih može zaustaviti svaka pojedina država članica. U dostupnim javnim informacijama nema prijedloga sankcija, nema objavljene karte trase koja bi pokazala kroz koje bi morske zone plinovod prolazio, niti ima vidljive spremnosti Berlina, Pariza ili Rima da Turskoj nametnu cijenu zbog ignoriranja ciparskog stajališta.

Obrazac je poznat iz drugih europskih testova suvereniteta. Unija brani načelo, a zatim praksu odvaja u zasebnu ladicu. Cipar i Grčka drže crtu. Veće prijestolnice to formalno prihvaćaju, ali zadržavaju strateške kanale s Ankarom.

Europsko jamstvo Cipru tako zasad ostaje izjava, a ne poluga utjecaja. Hoće li ga EU pretvoriti u nešto što bi Turska stvarno osjetila, odlučivat će ponajprije Berlin, Pariz i Rim. Nitko od njih zasad nije ponudio odgovor.