Američko povlačenje prazni Estoniju

Estonski ministar obrane Hanno Pevkur potvrdio je prošloga tjedna da je broj američkih vojnika u Estoniji pao s otprilike 500 do 700 na manje od 100 (NV). Nekoliko dana ranije oko 1.000 američkih vojnika napustilo je Litvu, nakon što je Pentagon otkazao povezanu rotaciju oklopne brigade u Poljsku (Stars and Stripes).

Od Baltika do Crnog mora ponavlja se isti obrazac. Američke rotacijske snage nisu stalna prisutnost, nego privremeni razmještaji koji se nastavljaju samo ako Washington odobri sljedeći kontingent. Upravo je ta zamjena postala nepouzdana. Europski saveznici ubrzano grade zaobilazna rješenja, ali ne mogu proizvesti ono što je u ovoj jednadžbi presudno: političku odluku Bijele kuće da pošalje vojnike.

Washington drži prekidač

Američke rotacijske snage u Europi nisu pravno zajamčeno pravo država domaćina. Smjer određuje predsjednik, razinu snaga ministar obrane, a zapovjednici na terenu provode naloge. Kada je ministar obrane Pete Hegseth u lipnju pokrenuo šestomjesečnu reviziju američke vojne prisutnosti u Europi, sve rotacije na istočnom krilu NATO-a stavio je u jedan washingtonski ciklus odlučivanja.

Prema Ligi, koja se poziva na Wall Street Journal, Hegseth je razmatrao dublje rezove, ali ih je Bijela kuća blokirala ne zatvorivši pitanje. Revizija i dalje traje, a države domaćini moraju planirati oko neizvjesnosti koju same ne mogu ukloniti.

Ispod te razine europski saveznici mogu učiniti mnogo. Nakon što je Pentagon povukao dio snaga, saveznici su u roku od nekoliko tjedana popunili većinu praznina (AP via Boston Globe). Dana 1. srpnja 1. njemačko-nizozemski korpus preuzeo je koordinaciju kopnenih snaga NATO-a već dodijeljenih Estoniji i Latviji.

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte taj je korak predstavio kao preuzimanje većeg europskog dijela odgovornosti za kopnenu obranu Europe (NATO, Latvian MoD). No zapovjedni aranžmani premještaju i usklađuju snage koje već postoje. Oni ne stvaraju nove postrojbe.

Svaka država na krilu traži osiguranje i nailazi na isti strop

Latvija je američkim snagama ponudila prioritetni pristup svojim vojnim bazama i poligonima: prednost u rasporedu korištenja te logističku potporu pri prihvatu, kako bi američki dolazak bio brži (LA.LV). Time se smanjuje trenje nakon što Washington odluči poslati snage. Sama odluka time ne nastaje.

Litva je otišla dalje. Njemačka ondje trajno razmješta brigadu koja bi do 2027. trebala imati oko 5.000 pripadnika, zajedno sa školama i vrtićima za djecu vojnika (Euronews, LRT). To je dugoročno europsko stacioniranje, a ne rotacijski ciklus.

Ipak, litavski parlament usvojio je rezoluciju u kojoj se neprekinuta američka vojna prisutnost naziva „nezamjenjivim elementom odvraćanja” (Regionų žinios). Čak i država s najjačim europskim osiguranjem poručuje da ono nije dovoljno.

Rumunjska pokazuje istu logiku na Crnom moru. Sjedinjene Države ondje su krajem 2025. prepolovile broj vojnika (DW). Bukurešt je odgovorio širenjem zračne baze Mihail Kogălniceanu, u koju savezničke snage dolaze i ondje se okupljaju prije premještanja prema istoku (Digi24).

Bolje uzletno-sletne staze i prihvatna područja pomažu. No europski saveznici i dalje ne mogu nadomjestiti zrakoplove, dopunu goriva u zraku, nadzor i pomorske ophodnje zbog kojih su američke snage teško zamjenjive (AP via Boston Globe).

Njemačka stoji iza cijele konstrukcije kao prometno čvorište istočne obrane. Berlin priprema zakon kojim bi vojni prijevoz u krizi dobio prednost na željeznicama, cestama i u lukama (BMVg). Koridori danas funkcioniraju bolje nego prije deset godina. Tko će njima proći, i dalje odlučuje Washington.

Finska najbolje pokazuje granicu europske prilagodbe. Njezina nacionalna obrana među najjačima je u Europi, a multinacionalno zapovjedništvo NATO-a u Mikkeliju već uključuje američke i nordijske časnike (Finnish Defence Forces). Finski analitičari ipak ocjenjuju da je brz prijelaz na punu europsku samodostatnost nerealan (Yle).

Slika od Estonije do Rumunjske ostaje dosljedna. Europski saveznici grade bolje zapovjedne strukture, pristup bazama, prometne koridore i pravne okvire. Time zatvaraju više praznina nego što se prije pet godina činilo mogućim.

Ali američka postrojba na savezničkom tlu svaku krizu odmah veže uz Washington. Nijedan europski zapovjedni aranžman ne šalje istu poruku. Države na prvoj crti mogu pripremiti baze, koridore i zapovjedništva. Ne mogu same proizvesti političku odluku koja ondje dovodi američku postrojbu.