SAD prepolovljuje bombardere za NATO

Američko vojno povlačenje iz Europe odvija se brže nego što su saveznici očekivali, a najvažnija smanjenja zaobilaze jedinu pravnu kočnicu koju je Kongres postavio upravo da takav potez uspori. Washington reže snage koje je obećao NATO-ovu kriznom planiranju: strateški bombarderi prepolovljeni su, broj borbenih zrakoplova smanjen je za trećinu, a podmornice su svedene na nulu. Budući da se te odluke donose kroz ovlasti izvršne vlasti, bez glasovanja u Kongresu, europske vlade sada moraju popunjavati praznine koje realno ne mogu zatvoriti prije 2029.

Dva kanala, jedan nezaštićen

Razlog zabrinutosti u europskim prijestolnicama leži u razlici između dviju vrsta američke vojne prisutnosti. Prva su vojnici fizički raspoređeni u Europi, kojih je danas oko 80.000. Kongres je u članku 1249. NDAA-a, godišnjeg američkog zakona o obrambenom ovlaštenju, postavio donju granicu od 76.000 vojnika. Ako bi Pentagon želio ići ispod te razine, morao bi zakonodavcima potvrditi da smanjenje neće naštetiti sigurnosti saveznika. Upravo taj osigurač najčešće privlači pozornost.

No veća težina nalazi se u NATO-ovu modelu snaga. Taj okvir bilježi što svaka saveznica obećava poslati u krizi: snage koje bi iz matičnih baza trebale stići u roku od 10, 30 ili 180 dana. Ta obećanja u američkom sustavu ostaju stvar izvršne odluke. Ne ograničava ih poseban zakon. Kada je izaslanik Pentagona Alexander Velez-Green 22. svibnja izvijestio dužnosnike NATO-a, predstavio je rezove upravo u toj kategoriji: prepolovljene bombardere, trećinu manje borbenih zrakoplova, nula podmornica te manje tankera i razarača (CDE News). Pentagon je potvrdio brojke, ali nije naveo rokove.

Welt am Sonntag 30. svibnja objavio je da će se povlačenje provesti brže nego što je ranije bilo komunicirano, bez prijelaznog razdoblja na koje su europske vlade računale. Jedan NATO-ov diplomat rekao je Reutersu da će tempo „ovisiti o sposobnosti drugih da uđu s alternativama”, dodajući da „još nije sve konačno odlučeno, čak ni u SAD-u”.

Rupu ne zatvara samo novac

Ono što Europa mora nadomjestiti nadilazi i proračune i proizvodne kapacitete. IISS je 2025. procijenio da bi kopiranje američkih konvencionalnih sposobnosti u euroatlantskom prostoru stajalo $226–344 milijarde samo za platforme, odnosno gotovo 1 bilijun dolara kroz 25 godina. Procjena Instituta Kiel iz svibnja 2026. cijenu stvarne, ali ne potpune autonomije smješta na oko 50 milijardi eura godišnje tijekom desetljeća. Sam manjak borbenih zrakoplova traži 350 do 400 dodatnih letjelica, koje europske tvornice ne mogu isporučiti prije sredine 2030-ih.

Dvije reakcije pokazuju koliko se europske vlade različito prilagođavaju. Francuska širi svoj nuklearni kišobran kroz ono što naziva „dissuasion avancée”, odnosno naprednim odvraćanjem: okvir u kojem partnerske države ulaze pod francusko nuklearno jamstvo, ali bez ikakve zajedničke kontrole nad odlukom o uporabi. Norveška je 27. svibnja postala deveta zemlja koja se pridružila kroz Aranžman iz Narvika. Na konvencionalnoj strani, Njemačka i Nizozemska preuzimaju zapovjednu odgovornost za obranu Estonije i Latvije preko zajedničkog 1. njemačko-nizozemskog korpusa. To je izravan prijenos vodstva u baltičkoj obrani iz američkih u europske ruke.

Prozor od 2027. do 2029.

Oba poteza otkrivaju isti problem: vrijeme. Načelnik Glavnog stožera poljske vojske potvrdio je rad na domaćem oružju za duboke udare, ali je priznao da će za prve rezultate trebati „najmanje dvije godine”. Institut Europske unije za sigurnosne studije upozorava da otkazano raspoređivanje raketa Tomahawk u Njemačkoj „uklanja ključnu sastavnicu europskog odvraćanja” tijekom onoga što naziva „godinama vojne tranzicije”. Carnegie Endowment bilježi da se baltičke države boje kako će povlačenje doći „prije nego što Europa uspije popuniti svoje obrambene praznine”.

Sve procjene vode prema istom ranjivom razdoblju: od 2027. do 2029., kada će se američka smanjenja najviše osjetiti, a europske zamjene još godinama neće biti isporučene. Sljedeći test dolazi početkom lipnja na NATO-ovoj konferenciji o popuni snaga, gdje europske države moraju reći koje američke praznine namjeravaju preuzeti. Washington je time saveznike doveo pred jednostavan izbor: javno obećati zatvaranje rupa koje još ne mogu zatvoriti ili na srpanjski summit u Ankari doći bez odgovora.