Američki ultimatum Iranu za tankere

Sjedinjene Države dale su Iranu rok od 24 sata da se javno odrekne napada na trgovačke brodove u Hormuškom tjesnacu, uz upozorenje da bi odbijanje moglo ponovno otvoriti put neprijateljstvima (in.gr). Ultimatum je uslijedio nakon napada na tri tankera u blizini tjesnaca 7. srpnja (LA Times). Prema međunarodnom pravu, trgovački brodovi imaju pravo tranzitnog prolaska kroz međunarodne tjesnace (UNCLOS Part III). No pravno pravo više nije dovoljno da bi plovidba bila ekonomski isplativa. Upravo u prostoru između onoga što pravo dopušta i onoga što osiguravatelji pristaju pokriti rastu europski troškovi.

Tko zapravo odlučuje hoće li brodovi ploviti

O tome hoće li tanker proći kroz Hormuz ne odlučuju u prvom redu ministri vanjskih poslova. Odluku u praksi oblikuju osiguravatelji ratnog rizika, P&I klubovi, odnosno uzajamni osiguravatelji koji pokrivaju odgovornost za posadu, teret i onečišćenje, zatim službenici za usklađenost s propisima i banke.

Nakon najnovijih napada promet brodova kroz tjesnac naglo je pao (Gulf News). Osiguravatelji ratnog rizika nekim su brodovlasnicima savjetovali da potpuno zaustave plovidbe, pri čemu se pokriće određuje u prozorima od 24 do 48 sati (Business Standard). Premije bi, prema procjenama, trebale ostati povišene i nakon djelomičnog oporavka prometa (Insurance Asia). Inchcapeovo savjetovanje za Bliski istok opisuje kontrolirano kretanje plovila, područja čekanja i obvezne procjene rizika (Inchcape Shipping Services). Ruta je otvorena, ali više ne funkcionira normalno.

Sankcije dodaju drugi sloj rizika. Tvrtke povezane sa SAD-om ne smiju plaćati iranskim akterima ili akterima povezanima s Iranskom revolucionarnom gardom za siguran prolaz (OFAC FAQ 1249). Tvrtke izvan SAD-a i dalje se izlažu riziku ako plaćanje dodiruje dolar, reosiguravatelje ili banke s američkom izloženošću (Clyde & Co). Brodovlasnik tako može imati pravno pravo prolaska, pronaći osiguravatelja koji je spreman ponuditi pokriće i ipak zapeti na provjeri usklađenosti.

Europa plaća kroz cijenu, ne kroz nestašicu

Europa nije pred neposrednom nestašicom plina. Europska komisija rekla je Koordinacijskoj skupini EU-a za plin da ne vidi izravnu prijetnju zimskim opskrbnim količinama (Świat OZE). Njemački energetski regulator ocijenio je da plin iz Zaljeva ima manju ulogu u njemačkoj opskrbi (Tagesschau).

No Europa cijene energije ne određuje sama. Ona ih uglavnom preuzima s globalnog tržišta. Poremećaj u Zaljevu već je smanjio uvoz ukapljenog prirodnog plina u EU i usporio punjenje skladišta u odnosu na prošlu godinu (S&P Global). Referentne europske cijene plina porasle su dok su skladišta osjetno ispod razine zabilježene u isto vrijeme lani (money.pl). BNP Paribas upozorava da je europska bilanca rafiniranih naftnih proizvoda, osobito dizela, postala ovisnija o uvozu i time izloženija šokovima iz Zaljeva (BNP Paribas).

Trošak se ne raspoređuje ravnomjerno. Španjolska regulirana tarifa plina porasla je u srpnju, pri čemu su se spojili viši troškovi sirovine povezani s Hormuzom i povećanje PDV-a (El Español). Poljski LNG terminali daju toj zemlji nešto veći zaštitni sloj. Rotterdam, najveća europska luka za prihvat goriva, nalazi se na kraju istog lanca osiguranja, vozarina i provjera usklađenosti koji Hormuz sada remeti (Vandaag & Morgen).

Pomorske ophodnje ne uvjeravaju osiguravatelje

Britansko-francusko-omanske operacije uklanjanja mina smanjuju fizički rizik, ali ne uklanjaju dodatke za ratni rizik (Procurement Institute). IMO, agencija UN-a za sigurnost pomorskog prometa, određuje plovidbene rute i sigurnosne standarde, ali ne može zapovjediti pratnju brodova niti prisiliti osiguravatelje da ponude pokriće (IMO). Diplomati u Dohi mogu objaviti napredak. Osiguravatelji u Londonu cijene ono što vide, a premije obično spuštaju tek nakon duljeg razdoblja bez incidenata.

To je stvarni mehanizam krize. Hormuz je za Europu rizik za cijene energije i opskrbne lance, a ne izvanredno stanje zbog manjka goriva. Ruta ostaje pravno otvorena, ali može postati komercijalno preskupa, jer odluku koja broji donose osiguravatelji, službenici za usklađenost i banke, a ne vlade koje tvrde da je kriza pod nadzorom. Europske prijestolnice i dalje ne objavljuju podatke iz kojih bi građani mogli jasno vidjeti kako se dodatak za ratni rizik u Zaljevu pretvara u račun za plin u Madridu ili cijenu dizela u Rotterdamu.