Trajne američke carine mijenjaju privremeni namet

Za europske izvoznike završilo je razdoblje u kojem su američku trgovinsku politiku mogli barem okvirno predvidjeti. Privremena američka uvozna doplata od 10 posto na većinu robe istječe 24. srpnja, jer zakon na kojem se temelji predsjedničko uvođenje carina ograničava na 150 dana (19 U.S.C. § 2132). No carina time ne nestaje. Washington mora pronaći drugu pravnu osnovu kako bi je nastavio naplaćivati, a novi instrumenti mogu trajati dulje i primjenjivati se istodobno.

Tko stvarno plaća

Prije pitanja koliko carina stoji europske izvoznike, važnije je pitanje tko je na kraju plaća. Istraživanje AHK-a, mreže njemačkih gospodarskih komora u inozemstvu, pokazalo je da američki kupci preuzimaju više od 70 posto troška carina na njemačku robu. Institut Kiel procijenio je da preostali teret Njemačku stoji oko 0,15 posto BDP-a, odnosno približno 6,5 mlrd. eura (aktiv-online). Carine zato nisu jednostavno europski račun. Velik dio troška nose američki uvoznici i potrošači.

No nacionalni prosjeci prikrivaju gdje se pritisak stvarno osjeti. U Irskoj je izvoz robe u SAD u svibnju 2026. pao 56 posto na godišnjoj razini, na 4,7 mlrd. eura, dok je izvoz lijekova potonuo gotovo 59 posto (Irish Examiner, CSO). Na prvi pogled to izgleda kao slom, ali irska trgovinska statistika ima posebnu logiku: multinacionalne kompanije knjiže skupu farmaceutsku robu preko irskih podružnica, pa nekoliko pomaknutih isporuka može proizvesti golema kolebanja. Ibec, irsko poslovno udruženje, bilježi da je izvoz prema SAD-u u razdoblju od siječnja do travnja porastao s 22 mlrd. eura 2024. na 60 mlrd. eura 2025., a zatim pao na 17 mlrd. eura 2026. (The Irish Times).

Italija pokazuje kako sektorski gubici mogu nestati u ukupnoj slici. Ukupan talijanski izvoz u SAD početkom 2026. i dalje je porastao 3,7 posto (Assolombarda/ICE). Ali izvoz vina pao je oko 15 posto, uz prosječne cijene niže 10 posto; proizvođači su rezali vlastite marže kako bi zadržali američke kupce (Borsa Italiana/Teleborsa). Namještaj je pao 16,6 posto, tekstil 5,6 posto (Il Messaggero). Ukupan rezultat ostao je pozitivan samo zato što je farmaceutski izvoz skočio 54,1 posto (Il Foglio).

Pravna osnova stalno se mijenja

Dublji problem za izvoznike nije samo visina carine, nego američki režim koji neprestano mijenja pravne instrumente. Vrhovni sud u veljači 2026. srušio je korištenje zakona o izvanrednom stanju kao osnove za carine. Administracija se zatim prebacila na odjeljak 122, privremenu ovlast za uvozne doplate. U svibnju je trgovinski sud i tu osnovu proglasio nezakonitom, iako se pravna zaštita odnosila samo na tvrtke koje su tužile (Northeastern University, BDO).

Washington zato već gradi trajnije mehanizme. Ured američkog trgovinskog predstavnika otvorio je istrage prema odjeljku 301, postupku u trgovinskom pravu koji SAD-u omogućuje uvođenje carina nakon utvrđenja nepoštenih stranih praksi. Obuhvaćeno je 16 gospodarstava, među njima i Europska unija, a predložene stope iznose 10 do 12,5 posto (Mayer Brown, National Law Review). Za razliku od doplate koja sada istječe, te carine nemaju unaprijed određen rok trajanja. Dogovor EU-a i SAD-a iz lipnja ograničio je većinu europskog izvoza na 15 posto, ali pojedini proizvod može formalno biti unutar tog ograničenja i istodobno podlijegati zasebnoj carini na čelik ili automobile (Euronews). Njemačka agencija za trgovinu upozorila je tvrtke da za svaku pošiljku prema SAD-u provjere carinsku klasifikaciju, odnosno kategoriju u koju proizvod spada, izuzeća i dokumentaciju (GTAI).

Tiše žrtve nalaze se dublje u dobavnim lancima. U Slovačkoj je udio proizvodnje Volkswagena Bratislava namijenjen SAD-u pao ispod 15 posto (Denník E). Veća briga nije današnja pošiljka, nego odluka matične kompanije gdje će proizvoditi sljedeći model. Slovački mediji pisali su o strahu da bi proizvodnja Porschea Cayenne mogla otići iz Bratislave, što bi pogodilo stotine dobavljača, iako Volkswagen nije potvrdio nikakav prijenos proizvodnje (Pravda). Ista logika vrijedi za srednju Europu: poljski, češki i austrijski proizvođači dijelova ovise o odlukama koje se donose u Wolfsburgu ili Münchenu.

Za europske izvoznike to postaje trajno stanje, a ne prolazni šok. Dobitnici su Bijela kuća, koja zadržava pregovarački pritisak, i tvrtke koje već proizvode u SAD-u. Gubitnici su proizvođači s tankim maržama, manje tvrtke vezane uz jednog kupca te tradicionalni sektori poput vina, hrane i namještaja, gdje američki kupci mogu jednostavno čekati. Trošak koji se u trgovinskim podacima vidi kasno jest ulaganje koje se tiho seli bliže američkom tržištu, jer nijedan financijski direktor ne želi planirati prema pravilima koja se mogu prepisati svakih 150 dana.