Senat gura istočnomediteranski energetski zakon

U Houstonu, ondje gdje se američka energetska politika brzo sudara s tržišnom računicom, Grčka, Cipar, Izrael i Sjedinjene Države prošloga su tjedna otvorili novu instituciju za usklađivanje energetske strategije istočnog Sredozemlja. Nekoliko dana poslije, odbor američkog Senata u proceduru je pogurao zakonski prijedlog kojim bi ta regija ušla u američko pravo kao strateški prioritet. Politički okvir se gradi. Pitanje je može li iz njega poteći plin.

Stalna platforma i zakon koji je tek na početku puta

Eastern Mediterranean Energy Center (EMEC) otvoren je 12. lipnja na Baker Instituteu Sveučilišta Rice, nakon ministarskog sastanka američkog ministra energetike Chrisa Wrighta s grčkim, ciparskim i izraelskim kolegama (Politis, Morningstar). EMEC podiže format 3+1, postojeći oblik suradnje Grčke, Cipra i Izraela s Washingtonom, s povremenih sastanaka na stalnu platformu za istraživanja, ulagačke kontakte i zaštitu infrastrukture (GreekReporter, CNA).

Odbor za vanjske odnose američkog Senata 17. lipnja razmatrao je Eastern Mediterranean Gateway Act (S.4443), prijedlog koji vode senatori Cory Booker i Dave McCormick (Senate Foreign Relations Committee). Grčki mediji, među njima ProtoThema i News247, prikazali su to kao senatsko odobrenje, ali prolazak kroz jedan odbor tek je rana faza. Američki zakon postaje važeći tek nakon što ga izglasaju oba doma Kongresa i potpiše predsjednik (US Senate).

Što bi taj prijedlog stvarno promijenio? State Departmentu bi naložio da istočno Sredozemlje tretira kao prioritet i ponovno ojača format 3+1. Podupro bi koridor IMEC, trgovačku rutu Indija-Bliski istok-Europa koja se u Washingtonu i dijelu saveznika predstavlja kao protuteža kineskim infrastrukturnim ulaganjima. Uveo bi i redovita izvješća Kongresu (FDD Action). Nema javnih dokaza da prijedlog osigurava novac za gradnju, financira plinovode ili jamči izvozne kapacitete.

Upisivanje jedne regije u američko zakonodavstvo kao strateškog prioriteta znači više birokratske pozornosti i trajniji nadzor Kongresa. Energetski problem, međutim, nije u deklaracijama nego u infrastrukturi.

Egipat: most koji je istodobno i potrošač

Cipar ima potvrđena odobalna plinska otkrića, a ciparski izvori ukupne resurse procjenjuju na oko 20 bilijuna kubičnih stopa (Cyprus Mail). Nijedno od tih polja nije izravno povezano s Europom. Put vodi preko Egipta, koji ima jedina postrojenja za ukapljivanje plina u regiji, u Idkuu i Damietti, s ukupnim instaliranim kapacitetom od približno 16,7 milijardi prostornih metara godišnje (EnterpriseAM).

Svaka velika zapadna kompanija koja radi u ciparskim vodama ovisi o tim egipatskim postrojenjima. Chevron i Shell planiraju plin iz polja Aphrodite cjevovodom slati prema Port Saidu. Eni i TotalEnergies za polje Cronos ciljaju istu infrastrukturu. ExxonMobil i QatarEnergy potpisali su sporazum s Egiptom o preradi plina iz polja Glaucus i Pegasus (JPT/SPE). Usko grlo je jedno i nalazi se u Egiptu.

Tu nastaje politički i tržišni problem. Egipat se i sam nosi s manjkom plina te uvozi ukapljeni prirodni plin kako bi pokrio domaće potrebe (Ahram Online). Hoće li ciparske količine završiti kod europskih kupaca ili prije svega stabilizirati egipatsku energetsku bilancu, ovisit će o konačnim ulagačkim odlukama i egipatskim klauzulama o domaćem prioritetu. To ne može riješiti nijedan američki zakon.

Što Europa dobiva, a što ne dobiva

Za jugoistočnu Europu diplomatska konstrukcija postoji, ali je nedovršena. Rumunjska svoje crnomorske zalihe plina i vertikalni koridor Grčka-Bugarska-Rumunjska vidi kao vlastiti put prema statusu energetskog čvorišta (HotNews). Great Sea Interconnector, planirani podmorski elektroenergetski kabel koji bi povezao Cipar s Grčkom, a kasnije i s Izraelom, prekinuo bi ciparsku izoliranost od elektroenergetske mreže Europske unije, ali ovisi o europskom financiranju, ne o Washingtonu (Cyprus Mail). Italija nije u jezgri formata 3+1, ali je duboko izložena preko ENI-jevih poslova u Egiptu i Cipru.

Sama Europska unija pritom je upadljivo suzdržana. U dostupnim podacima nema izjave Europske komisije ili Vijeća koja bi Gateway Act prihvatila kao instrument europske energetske sigurnosti, premda jezik projekta podsjeća na briselsku retoriku Global Gatewaya, inicijative o povezivanju i diversifikaciji.

Političari istočno Sredozemlje predstavljaju kao vrata prema Europi, ali stvarna vrata zasad su Egipat. Europsko usko grlo moglo bi biti financiranje elektroenergetske mreže i računica ukapljenog plina, a ne strateške izjave iz Washingtona. Proračun i plan rada EMEC-a još nisu objavljeni, Gateway Act još nije zakon, a plinska polja čekaju konačne ulagačke odluke. Politički okvir napreduje brže od cijevi na koje se poziva.