US prijeti obustavom plina 2027.

Američki veleposlanik pri EU-u Andrew Puzder poručio je Bruxellesu da bi isporuke američke nafte i plina Europi mogle prestati 1. siječnja 2027. ako Unija ne ublaži uredbu o emisijama metana. U europskim skladištima trenutačno je oko 36 posto kapaciteta plina, najmanje za ovo doba godine od 2018. (Columbia CGEP, Bloomberg). Isporuke američkog LNG-a, ukapljenog prirodnog plina koji se hladi i prevozi tankerima, učetverostručile su se od 2021. i sada čine gotovo 57 posto uvoza LNG-a u EU (IEEFA, Euronews). Zbog toga spor oko jedne klimatske uredbe više nije samo pitanje regulacije, nego i pitanje sigurnosti opskrbe iduće zime.

Što zakon traži

Sporna uredba, 2024/1787, prvi je zakon u svijetu koji od uvoznika plina traži dokaz koliko je metana iscurilo tijekom proizvodnje. Europska unija ne šalje inspektore u Teksas. Teret dokaza prebacuje na europskog kupca: od siječnja 2027. svaki uvoznik koji potpisuje novi ugovor mora pokazati da njegov dobavljač prati i prijavljuje emisije metana prema standardu usporedivom s europskim pravilima (Oxford Institute for Energy Studies).

Ako tih podataka nema, uvozniku prijeti kazna do 20 posto godišnjeg prometa. U praksi bi europske trgovačke kuće prestale kupovati od dobavljača koji ne mogu dostaviti potrebnu dokumentaciju.

EU uvozi oko 90 posto plina koji troši. Kad bi regulirao samo domaće proizvođače, učinak bi bio gotovo simboličan. Problem je u tome što samo 7 posto svjetske proizvodnje nafte i plina trenutačno zadovoljava traženi standard praćenja emisija (OIES).

Koga bi prvo pogodilo

Izloženost nije ravnomjerno raspoređena. Njemačka više od 90 posto LNG-a dobiva iz SAD-a, a Poljska više od 75 posto (OSW). Nizozemska je 2023. zatvorila plinsko polje Groningen zbog šteta od potresa, sada uvozi 75 do 80 posto plina, a sredinom svibnja skladišta su joj bila popunjena samo 12 posto. Te bi tri zemlje poremećaj u američkim isporukama osjetile gotovo odmah.

Italija je ranjiva na drukčiji način. Već sada plaća najvišu veleprodajnu cijenu električne energije u EU-u, 130,5 €/MWh početkom 2026., triput više od Španjolske (EUNews). Razlog je struktura elektroenergetskog sustava: Italija se snažno oslanja na plinske elektrane, a na tržištu električne energije najskuplje gorivo potrebno za pokrivanje potražnje određuje cijenu za cijelo tržište. U Italiji plin tu ulogu ima u 89 posto trgovačkih sati. Ako se američki spot tereti preusmjere drugamo, talijanski računi za struju prvi bi skočili.

Blef i stvarna opasnost

Puzderov ultimatum zvuči oštro, ali američka vlada ne može zakonito narediti privatnim tvrtkama da prekrše dugoročne ugovore tipa „uzmi ili plati”, u kojima kupac plaća plin bez obzira na to preuzme li ga. Više od 90 posto proizvodnje Chenierea, najvećeg američkog izvoznika LNG-a, već je vezano takvim ugovorima (Congressional Research Service, CSIS). Ni obveza EU-a o kupnji energenata u vrijednosti od 750 mlrd. dolara, na kojoj prijetnja politički počiva, nije pravno obvezujuća (LSE).

Stvarna slabost je na spot tržištu, odnosno kod 10 do 15 posto tereta koji se prodaju bez dugoročnih ugovora. Azijski kupci već plaćaju 1 do 3 dolara više po milijunu britanskih toplinskih jedinica (BTU) od europskih kupaca (Global LNG Hub), što fleksibilne isporuke vuče prema istoku i bez izravne odluke američke vlade.

Ono što Washington prešućuje

Washington europske zahtjeve za izvješćivanje naziva „neprovedivima”, a tehnički problem doista postoji: američki plinovodi miješaju proizvodnju tisuća neovisnih proizvođača, pa je teško emisije vezati uz jedan izvor. No satelitski podaci MethaneSAT-a pokazuju da su emisije metana iz američkog naftnog i plinskog sektora više od četiri puta veće od onoga što industrija prijavljuje Agenciji za zaštitu okoliša (MethaneSAT).

Trumpova administracija istodobno razgrađuje domaće obveze izvješćivanja o metanu (EPA), dok 24 industrijska udruženja lobiraju u Bruxellesu za slabljenje uvoznih pravila (DeSmog). Norveška pokazuje suprotan model: najstroža pravila o metanu među proizvođačkim državama, najniži intenzitet emisija i, unatoč tome, status najvećeg europskog dobavljača plina plinovodima (IEA).

Europska komisija sada razmatra zaobilazno rješenje: umjesto provjere svakog proizvođača, cijele bi nacionalne regulatorne okvire mogla proglašavati „ekvivalentnima” europskom standardu (S&P Global). Time bi američki plin mogao proći na papiru, čak i ako Agencija za zaštitu okoliša kod kuće slabi nadzor. Bruxelles je napisao prvi svjetski zakon o metanu u uvozu plina. Hoće li ga provoditi ili ga tiho odložiti prije zime, reći će više o europskoj energetskoj neovisnosti nego bilo koja kupovna obveza.