Valonija odobrila CETA-u, Francuska koči

U Namuru, glavnom gradu frankofone Valonije na jugu Belgije, regionalni parlament koji predstavlja oko 3,6 milijuna ljudi izglasao je 18. lipnja ratifikaciju CETA-e, trgovinskog sporazuma Europske unije i Kanade. Riječ je o istom parlamentu koji je 2016. blokirao sporazum i nakratko pretvorio lokalno glasovanje u globalni primjer demokratskog trenja. Ustavni paradoks koji je tada postao vidljiv nije nestao: Bruxelles može godinama pregovarati o velikim trgovinskim sporazumima, ali jedan regionalni parlament može zaustaviti cijeli postupak.

Sporazum koji već funkcionira

Valonsko „da” ne otvara odjednom trgovinu s Kanadom. Veći dio CETA-e privremeno se primjenjuje od rujna 2017.. Sporazum obuhvaća carine na robu, javnu nabavu, odnosno državne ugovore otvorene stranim ponuditeljima, usluge i regulatornu suradnju (EUR-Lex). Poduzeća se tim pravilima služe već gotovo devet godina. Europska komisija sporazum opisuje kao uglavnom operativan.

Zapeo je Sustav investicijskih sudova, predloženi tribunal pred kojim bi strani ulagači mogli osporavati odluke vlada na temelju sporazuma. Te odredbe mora ratificirati svaka država članica zasebno jer je CETA „mješoviti sporazum”. Dio ovlasti pripada samo Bruxellesu, primjerice određivanje carina, ali pravo ulaganja ostaje u rukama nacionalnih prijestolnica. Sud Europske unije potvrdio je tu podjelu, a zasebno je ocijenio da je tribunal usklađen s pravom EU-a. Pravna prihvatljivost, međutim, nije riješila politički spor.

Trgovački dio, dakle, radi. Pravna arhitektura zaštite ulagača i dalje čeka.

Tko dobiva, a tko poseže za kočnicom

Gospodarstva koja mnogo izvoze trgovinske sporazume vide kao zaštitu radnih mjesta. Oko trećine zaposlenosti u Nizozemskoj ovisi o izvozu, koji je 2023. donio 375,9 mlrd. eura, prema podacima Rijksoverheida, javne informativne službe nizozemske vlade. Za Nizozemsku, Irsku, Dansku i Švedsku sporazumi poput CETA-e nisu apstraktna diplomacija, nego mehanizam zaštite radnih mjesta. Njemački institut ifo procijenio je da bi CETA mogla utrostručiti njemački izvoz u Kanadu i povećati stvarni dohodak po stanovniku za 0,19 posto (consulting.de).

Isti sporazum iz Varšave ili Beča izgleda drukčije. U Poljskoj se rasprava vrti oko pitanja hoće li jeftiniji uvoz pritisnuti domaće poljoprivrednike i mogu li ih zaštitne klauzule doista obraniti (Top Agrar Polska). Austrijski i talijanski tekstovi naglasak stavljaju na prehrambene standarde i GMO (Attac Austria, Adnkronos). Ključno je pitanje tko smije povući sigurnosnu kočnicu kada lokalni poljoprivrednici osjete štetu.

Francuska je sada stvarno usko grlo

Valonsko glasovanje ne završava zastoj. Francuski Senat odbio je ratifikaciju u ožujku 2024., iako je francusko Ustavno vijeće još 2017. ocijenilo sporazum prihvatljivim. Francuski otpor usredotočen je na poljoprivredu, pravila sigurnosti hrane i suverenitet. Kako objašnjava vladin portal Vie publique, većina CETA-e već se primjenjuje, ali odredbe o ulaganjima još trebaju parlamentarno odobrenje koje Pariz nije dao.

Njemačka je sporazum ratificirala 2022., ali tek nakon što je Savezni ustavni sud zatražio da privremena primjena ostane opoziva. I vlade sklone slobodnoj trgovini željele su imati izlaz.

Veće pitanje koje ova priča ostavlja otvorenim glasi: tko je zapravo imao koristi od devet godina privremene primjene? Ukupan opseg trgovine rastao je. No jesu li carinske povlastice CETA-e najviše pomogle velikim izvoznicima ili manjim poduzećima? Industrijskim regijama ili rubnima? Takvih dokaza gotovo nema. Strukturna napetost zato ostaje. Europska unija nastavlja oblikovati trgovinske sporazume koji ne uređuju samo carine, nego ulaze u pravo ulaganja i regulatorne standarde. Što su takvi sporazumi širi, to nacionalni parlamenti snažnije traže glas. Zakašnjelo valonsko odobrenje to neće promijeniti. Isti će se problem vratiti sa svakim ambicioznim sporazumom koji Bruxelles pokuša zaključiti.