Washington za trećinu reže NATO lovce

Povjerljivi američki dokument do kojeg je došao njemački Die Welt navodi konkretna smanjenja vojnih snaga koje se Sjedinjene Države obvezuju staviti na raspolaganje NATO-u u krizi. Ne radi se o povlačenju vojnika iz europskih baza, nego o rastavljanju sustava pojačanja na koji su NATO-ovi planeri dosad mogli računati ako izbije ozbiljna kriza.

Što sadrži procurjeli popis

Smanjenja se odnose na NATO Force Model, okvir prihvaćen nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu 2022. godine. Taj model određuje koje snage svaka država članica mora moći rasporediti u unaprijed zadanim rokovima: dio u roku od 10 dana, dio u roku od 30 dana, a treću razinu u roku od šest mjeseci. Washington je 31. svibnja dostavio izmijenjene obveze.

Opseg rezova je širok. Obveze za borbene zrakoplove padaju za otprilike trećinu: F-16 sa 99 na 63, a F-15E s 54 na 36. Iz planova u potpunosti nestaju svi zračni tankeri KC-46, koji borbenim zrakoplovima omogućuju dosezanje udaljenih ciljeva bez slijetanja radi dopune goriva. Uklanjaju se i dugodometni izvidnički dronovi. Naoružani MQ-9 Reaperi, NATO-ovi standardni dronovi za nadzor i napade, prepolovljeni su (Focus.de). Na moru se povlači jedna od dviju nosačkih borbenih skupina. Iz planiranja ispadaju podmornice s krstarećim projektilima. Broj pomorskih patrolnih zrakoplova smanjuje se s 26 na 15. Odlazi i jedna od dviju formacija strateških bombardera.

Europa ima zrakoplove, ali nema obveze

Dužnosnici NATO-a tvrde da se ne očekuju obrambene praznine. Ta procjena počiva na europskim snagama koje postoje u nacionalnim inventarima, ali nisu formalno dodijeljene NATO-ovim kriznim razinama. Europa ukupno ima više borbenih zrakoplova nego Rusija. No posjedovati zrakoplove nije isto što i obvezati ih za savezničke operacije u točno određenim rokovima raspoređivanja.

Formalna obveza znači financirane cikluse spremnosti, obučene posade koje prolaze kroz rotacije i političku odluku da se snage prepuste savezničkom zapovijedanju, iako bi ih vlada možda radije zadržala pod nacionalnom kontrolom.

Francuska obrambeno-analitička stranica Meta-Defense procjenjuje da bi sama zamjena povučene američke konvencionalne udarne sposobnosti zahtijevala 350 do 400 europskih višenamjenskih zrakoplova formalno uključenih u NATO-ovo planiranje (Meta-Defense). Nijedna europska vlada nije najavila obveze tog reda veličine. Trošak održavanja takvih rotacija, od servisa i obuke do logistike, nerazmjerno bi pao na zemlje s najvećim zračnim snagama: Francusku, Njemačku, Ujedinjenu Kraljevinu i Italiju. Američka su smanjenja, za razliku od toga, potvrđena, razrađena po stavkama i vremenski određena. Europska zamjena zasad je dobrovoljna, neizmjerena i ovisna o 31 nacionalnom parlamentu.

Nuklearna jamstva ne zatvaraju konvencionalnu prazninu

Kako se konvencionalne obveze smanjuju, Washington i Pariz nude nuklearna jamstva, ali nuklearno oružje rješava drukčiji problem. Sjedinjene Države pregovaraju o proširenju nuklearnog dijeljenja, NATO-ova aranžmana u kojem se američke nuklearne bombe B61 skladište na savezničkom teritoriju, a mogu ih nositi saveznički zrakoplovi, na Poljsku i baltičke države (Rzeczpospolita, LRT). Litva je počela raspravljati o ustavnoj promjeni koja bi dopustila nuklearno oružje na njezinu teritoriju. Poljska je službeno predložila smještaj stalne američke baze (Polsat News).

Francuska vodi usporedan proces. Njezin program „dissuasion avancée”, u kojem Pariz širi nuklearni kišobran na partnerske zemlje, ali zadržava isključivu ovlast za lansiranje, sada uključuje devet partnera nakon što mu se Norveška pridružila u svibnju (Euronews). Poljska istodobno slijedi oba smjera, premda američki i francuski sustav imaju nespojive zapovjedne strukture: Washington kontrolira bombe B61, Pariz vlastite bojeve glave, a mehanizam za njihovo usklađivanje ne postoji.

Nuklearno odvraćanje štiti od egzistencijalnih prijetnji. Ono ne može zamijeniti borbene eskadrile, zračne tankere i patrolne zrakoplove koji su NATO-u potrebni za konvencionalne operacije ispod nuklearnog praga, u sivoj zoni u kojoj se odvija većina vojnih kriza.

Pet tjedana do Ankare

NATO-ov summit u Ankari 7. i 8. srpnja politički je rok. Ako europski saveznici dođu bez konkretnih obveza kojima bi zatvorili praznine navedene u procurjelom popisu, manjak sposobnosti postaje novo polazište. Američki su rezovi već uneseni u planove. Europski odgovor još je skup namjera, od kojih svaka čeka parlament, proračunsku stavku i političku odluku koju zasad nitko nije donio.