Poljska i Finska kao nuklearne lokacije

Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte nije isključio mogućnost raspoređivanja dodatnog američkog nuklearnog oružja u Europi, ali nije želio govoriti o pojedinostima (Zeit/DPA). Ta je suzdržanost sama po sebi poruka: dovoljno jasna da umiri istočne saveznice i oteža rusko vojno planiranje, ali dovoljno neodređena da Savez ne preuzme obvezu koju bi morao brzo pretvoriti u stvarnu infrastrukturu.

Njemačka agencija DPA objavila je da se Poljska, Finska i Litva spominju kao moguće lokacije za dodatno američko taktičko nuklearno oružje, odnosno bombe kraćeg dometa koje SAD drži u savezničkim državama u okviru NATO-ova sustava nuklearnog dijeljenja (Yahoo/DPA). Službeni jezik Saveza, međutim, znatno je uži. NATO-ova Skupina za nuklearno planiranje, najviše savezničko tijelo za nuklearnu politiku u kojem Francuska ne sudjeluje jer ima vlastito odvraćanje, dogovorila je 18. lipnja da će “nastaviti jačati NATO-ovu misiju nuklearnog odvraćanja modernizacijom nuklearnih sposobnosti” (NATO). U toj izjavi nema ni imena država, ni skladišnih lokacija, ni rokova.

Smisao je u puštanju imena u opticaj

Javno povezivanje Poljske, Finske i Litve s američkim nuklearnim oružjem prisiljava Moskvu da računa sa širom geografijom i prije nego što se pomakne ijedna bomba. Rusija ima najveći nuklearni arsenal na svijetu i već je rasporedila nuklearno oružje ili prateću infrastrukturu u Bjelorusiji. Ugovorni okvir koji je nekoć ograničavao takvo nadmetanje gotovo je nestao: Ugovor INF o zabrani nuklearnih projektila srednjeg dometa više ne vrijedi, a Novi START istekao je bez zamjene (Arms Control Association, NTI).

Poziv analitičara Roberta Petersa da SAD u Europu pošalje još 100 do 150 nuklearnih oružja, pri čemu je imenovao Poljsku i Finsku, nije odluka Saveza nego stručni prijedlog. No upravo je taj prijedlog oblikovao lanac izvještavanja DPA-e i nagađanjima dao konkretnu formu (Upday/DPA).

Razlika između spominjanja država i stvarnog razmještaja golema je. U sustavu nuklearnog dijeljenja SAD skladišti bombe u savezničkim državama. Zemlje domaćini osiguravaju certificirane zrakoplove, obučene pilote i zaštićene baze, ali oružje ostaje američko. O njegovoj uporabi odlučuje isključivo Washington, a upravo je ta ovlast usko grlo cijelog sustava. Svaka od tri spomenute države ima dio toga lanca. Nijedna nema sve.

Tri države, tri različita problema

Poljska najotvorenije želi ući u taj sustav. Predsjednik Andrzej Duda izjavio je 2024. da je Poljska spremna primiti NATO-ovo nuklearno oružje, predstavljajući to kao priznanje njezine uloge na prvoj crti; premijer Donald Tusk bio je oprezniji (CBS/Reuters). Varšava je naručila 32 lovca F-35A (DSCA), zrakoplove certificirane za nošenje gravitacijske bombe B61-12, standardnog NATO-ova taktičkog nuklearnog oružja. No nema javnih dokaza da Poljska ima obuku pilota za nuklearnu misiju, skladišne trezore za oružje ili američke jedinice zadužene za čuvanje takvog arsenala.

Finska je uklonila pravnu prepreku. Parlament je donio HE 76/2026, čime je ukinuta zabrana nuklearnih eksploziva iz razdoblja Hladnog rata, koja bi blokirala svaki nuklearni aranžman s NATO-om (Eduskunta). Oprez Helsinkija sada je politički, a ne pravni: finski čelnici naglašavaju da su otvorili vrata, ali kroz njih nisu prošli. Time čuvaju mogućnost, bez poteza koji zasad ne smatraju nužnim.

Litva ima najteži put. Članak 137. litavskog ustava zabranjuje oružje za masovno uništenje. Dužnosnici su spominjali moguće ustavne izmjene, ali Litva nema zrakoplove sposobne nositi nuklearno oružje i potpuno bi ovisila o savezničkim avionima i američkom nadzoru nad oružjem (Army Recognition). Sama ustavna rasprava bila bi politički osjetljiva u zemlji čiji je suvremeni identitet izgrađen na odbacivanju sovjetskih vojnih nametanja.

Nizozemska pokazuje kako izgleda stvarna nuklearna misija. Nizozemsko ministarstvo obrane potvrdilo je u svibnju 2024. da je F-35 formalno preuzeo NATO-ovu nuklearnu zadaću od F-16, nakon prijelaza koji je uključivao certificirane zrakoplove, obučene posade, sigurne trezore i desetljeća institucionalne prakse (Defensie.nl). Izgradnja takvog sustava od početka, blizu ruske granice, trajala bi godinama.

Washington drži ključ

Rasprava se odvija usporedno s Pentagonovim preispitivanjem razine američkih snaga u Europi, koje potiče ministar obrane Pete Hegseth zahtjevom da Europljani preuzmu veći dio kopnenog tereta (Stars and Stripes, RFI). Washington želi da Europa nosi više konvencionalne obrane, ali da nuklearni kišobran ostane pod isključivom američkom kontrolom. Ni francusko neovisno odvraćanje ni britanski početni povratak sposobnosti zračnog nošenja nuklearnog oružja ne mijenjaju tu ovisnost.

Nijedna odluka NATO-a ili SAD-a nije imenovala novu državu domaćina nuklearnog oružja (NATO). Nijedan službeni izvor ne potvrđuje novo oružje u britanskoj bazi RAF Lakenheath, unatoč višegodišnjim nagađanjima (FAS, Bulletin of the Atomic Scientists). NATO možda samu nuklearnu neodređenost koristi kao sredstvo odvraćanja: razgovor djeluje i bez razmještaja. Rutte, Pentagon i prijestolnice istočnog krila zato duguju isti odgovor: tko će izgraditi i politički odobriti baze, posade i zapovjedne aranžmane koji bi istočno nuklearno razmještanje pretvorili u nešto više od signala.